Bio jednom jedan dvorac – dvorac bez prozora. Ili, bolje rečeno, dvorac bez prozora iznutra. Izvana je naime imao prozore kao svaki normalan dvorac. Štoviše, imao je toliko prozora izvana da su se od njih jedva vidjeli zidovi. A ti su prozori bili postavljeni svakojako: okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno, posve naopako, naopako okrenuti ulijevo, naopako okrenuti udesno – ukratko, gledali su na sve strane. Na tornjevima su pak maleni prozori bili razmješteni u obliku sata – dakle, uokrug.

Svi ti silni prozori imali su čak i stakla, i to raznobojna stakla, ali nitko nije kroz njih gledao. Jer, kao što rekoh, prozori su bili samo izvana, a iznutra goli zidovi. I zato su kapci na prozorima uvijek bili zatvoreni da se ne mažu stakla kad ionako kroz njih nitko ne gleda.

Tako je naredio kralj Win koji je bio vrlo štedljiv i nije želio držati na dvoru perača prozora kroz koje nitko ne gleda ni van ni unutra. Šukundjed kralja Wina pričao je svom sinu, pradjedu kralja Wina, da je nekoć davno njihov dvorac imao prozore kroz koje se moglo vidjeti i van i unutra, ali to je bilo prije nego što se odnekud pojavio vještac Wall.

Vještac Wall nije zapravo u početku bio vještac, nego ministar kralja Urwina čije se moćno kraljevstvo protezalo od Urwala do Winlanda. Žena kralja Urwina, etiopska princeza Sela, razboljela se došavši iz vrele Afrike u magloviti Winland i preminula mlada, ne ostavivši kralju Urwinu toliko željenog nasljednika. Jednog dana u Winlandu se iznenada pojavio vitez Wall.

Dojahao je na mazgi koja se jedva vukla, a oklop mu je bio za dva boja prevelik i sav zahrđao. Slagao je kralju kako je on zapravo princ Wall od Wallburga, kneževine na dalekom sjeveru, i rekao da ga je protjerao njegov rođeni brat kako ne bi morao s njime dijeliti nasljedstvo.

Premda to uopće nije bila istina, dobri mu je kralj Urwin odmah povjerovao i postavio ga za ministra u Winlandu. Malo-pomalo lažni se princ Wall tako uspješno dodvoravao dobrom kralju Urwinu da ga je ovaj, nemajući vlastite djece, imenovao za svog nasljednika. I bio bi Wall doista jednog dana postao kraljem Winlanda da se stari kralj nije ponovno oženio siromašnom pastiricom Wellom.

Wella mu iste godine rodi kraljevića Alwina, zdravog dječačića kome se obradovao cijeli
Winland, a posebno stari kralj Urwin. Nije se veselio jedino ministar Wall kome su tog trenutka pali u vodu snovi o vladanju Winlandom. Tada je odjednom pokazao svoju pravu ćud. Pokušao je ukrasti iz kolijevke kraljevića Alwina, namjeravajući ga prodati drumskim razbojnicima. U posljednji trenutak naišla je kraljica Wella i otkrila kralju Urwinu crne namjere njegova ministra.

Užasnuti kralj smjesta naredi vojnicima da protjeraju Walla iz Winlanda. No Wall se pretvori u šišmiša i odleti na strop. Odatle, cereći se i kriješteći poput svrake, začara kraljevski dvorac:
– Kad izletim iz winlandskog dvorca, neka se odmah iznutra zazidaju svi prozori da nitko ne vidi kamo sam odletio! I doista, nitko nije vidio kamo je vještac Wall odletio jer se odjednom ispred svih prozora u dvorcu stvorio zid.

U dvorcu zavlada mrki mrak. Sluge pipajući potraže vrata i na jedvite jade rasvijetle dvorac bakljama. Kralj tek tada dođe k sebi pa vikne:
– Srušite zidove ispred prozora!
No nitko nije više znao gdje su prozori pa sluge počnu nasumce probijati zidove. Ali, gle čuda neviđena! Kad bi udarili čekićem tamo gdje je doista izvana bio prozor, čekić bi se jednostavno raspao u stotinu komadića, kao da je od stakla. Kad bi pak udarili tamo gdje nije bilo prozora, u zidu bi se na trenutak pojavila rupa, a potom bi se izvana pojavio kakav nakrivljeni prozorčić, a rupa iznutra ponovno bi se zatvorila i više je nitko nije mogao probiti.

No kralj Urwin nije se predavao. Doveo je zidare iz svih dijelova svoga golema kraljevstva koji su danonoćno razbijali zidove ne bi li pronašli barem jedno mjesto gdje bi mogli probiti sasvim maleni prozorčić kroz koji bi se moglo vidjeti van. Uzalud!

Kad je kralj napokon shvatio da ima posla s čarolijom te odustao od jalova posla, winlandski je dvorac izgledao u najmanju ruku vrlo neobično. Kao što rekosmo, izvana je imao toliko prozora da se jedva gdjegdje vidio komadić zida, a iznutra su danonoćno gorjele baklje. Kad bi tko iz dvorca poželio vidjeti kakvo je vani vrijeme, morao bi izići kroz vrata. (Na svu sreću, vrata su bila iznutra i izvana.)

Budući da je vrijeme, kao što se zna, ponekad vrlo ćudljivo, a osobito u Winlandu, događale su se svakojake nezgode. Jednom je tako kralj Win otvorio vrata i umalo završio u ribnjaku. Vjetar je naime toliko puhao da su se lopoči njihali u zraku poput zmajeva na uzici, a žabe letjele na sve strane.

Kraljica Dow više i nije izlazila iz dvorca prije nego što bi poslala sluškinju da provjeri pada li kiša, i to otkad joj je pljusak uništio kovrče. Samo predivna kraljevna Windy nije marila ni za vjetar ni za kišu, nije ju smetala ni snježna vijavica, pa ni trojica malih zmajeva koji bi se često znali sakriti iza vrata i iz zabave rigali vatru na svakoga tko bi provirio iz dvorca.

Osobito su se rado šalili sa slugama koje bi potajno izišle iz dvorca popušiti cigaretu. Zmajići bi tako precizno naciljali plamen da bi cigareta smjesta dogorjela do kraja, a malo bi plamen zahvatio i prste pušača, tako da je kralj Win odmah znao koje sluge zabušavaju na poslu. Zbog toga se zapravo i nije mogao odlučiti postaviti staklena vrata umjesto debelih hrastovih, kako mu je to već dugo predlagala kraljica Dow. Zabavljalo ga je, naime, povremeno postrojiti sluge ispruženih ruku i svakog žutoprstića lupnuti žezlom.

No kraljevna Windy, kao što rekoh, nije se bojala ni nestašnih zmajeva. Jednostavno bi im zavezala njuškice crvenom uzicom i povela ih sa sobom u šetnju perivojem. Zmajićima baš i nije bilo drago što ne mogu rigati vatru, a nije im se sviđalo ni to što im je kraljevna zavezala dugačku uzicu na noge pa moraju lebdjeti iznad nje poput balona.

No zmajići su zapravo jako voljeli plavooku uvijek nasmiješenu kraljevnu. Za svaki zmajdan dijelila im je ona zbombone, a zmajdan je svaki dan kada grmi i sijeva. A da u Winlandu olujnih dana ima više nego onih vedrih, to znaju svi pametni zmajevi. Budući da nema glupih zmajeva, cijela se zmajska obitelj jednostavno iz Dowlanda preselila u Winland kad se kraljevna Dow udala za kralja Wina i postala kraljicom. Jer, u Dowlandu gotovo uvijek sja sunce.

Zmajevi su već bili pomišljali kako bi bilo najbolje da se zmajevskim zakonom zmajdanom
proglasi svaki sunčani dan – premda im je kraljevna Dow često davala zbombone i u dane kad bi se na obzoru zabijeljeli sasvim maleni oblačci a ne samo u zmajdane – kad li se pojavio kralj Win i zaprosio kraljevnu Dow.

Čim su čuli da je Winland kišovita, zimovita, munjovita, gromovita i ledovita zemlja, zmajevi zamoliše kraljevnu Dow da ih povede sa sobom.
– Ah, ne… – poče kraljevna Dow.
– Neee? – razočarano joj upadne u riječ poglavica Zmajac.
– … neću ja povesti vas sa sobom, nego ćete vi odnijeti mene – dovrši rečenicu kraljevna Dow koja je nekoć bila isto tako ljupka i vedra kao što joj je sada kći, plavooka kraljevna Windy. I za zmajdan bi ih također uvijek častila zbombonima, samo što je zmajdana u Dowlandu, kao što se zna, vrlo, vrlo malo.

I tako su zmajevi zatvorili svoju špilju sa sedam brava, zavezali užad oko kraljevske kočije i poletjeli put Winlanda. Bilo je to nezaboravno bračno putovanje kraljevne Dow i kralja Wina. Čim su na obzoru iz magle izronili šiljasti tornjevi winlandske kraljevske palače, zmajevi su znali da su pronašli novu domovinu.
– Hu-huuu! – puhne poglavica Zmajac očarano. – Izgleda da je u Winlandu danas zmajdan.
– Zmajdan? – začudi se kralj Win koji ništa nije znao ni o zmajevima – koje je prvi put vidio u Dowlandu – a još manje o zmajdanima.
– Oh, kraljevski moj mužu – slatko se nasmiješi kraljica Dow – zmajdan je uvijek kada grmi, sijeva ili kiši.
– Pa u Winlandu gotovo svaki dan grmi, sijeva i pada kiša! – još više se začudi kralj Win.
– Onda ćeš morati uposliti barem još jednog slastičara, najdraži moj kralju!
– Ma što ima slastičar sa zmajdanima, zagonetna moja kraljičice? – sasvim se zbuni kralj Win.
I tako mu je kraljica morala ispričati sve ispočetka o zmajevima, zmajdanima i zbombonima.
– Hm, hm! – mrmlja je sebi u bradu kralj Win brojeći zmajeve koji su lebdjeli iznad kočije.
– Četiri puta trista trideset pet, puta 1 puta, i puta 1…
– Što to računaš, kralju moj? – podigne obrve kraljica Dow?
– Četiri zmaja puta trista trideset pet munjovitih dana, puta jedan slastičar, puta jedan zbombon…
– Ah, krivo računaš, dragi kralju! – ljupko će kraljica Dow. – Četiri zmaja plus tri zmajića…
– Kakva tri zmajića? Vidim samo četiri zmaja.
– Poglavica Zmajac i poglavica Zmajka, njihov sin Zmajlin i snaha Zmajdina! – predstavi kraljica Dow četverac koji je nosio kočiju.
– Poštovanje, Veličanstvo! – naklone se zmajevi.
– Zmajlin i Zmajdina upravo očekuju prinovu – objasni kraljica Dow.
– Ah, dakle pet puta 335…
– Sedam, kralju moj, sedam!
– Kako sedam? 4+1=5 – gotovo se naljuti kralj koji je bio silno ponosan na svoje znanje matematike, tj. zbrajanja i oduzimanja. On je, naime, kratio duge kišne večeri brojeći blago u kraljevskim škrinjama.
– Zmajevi uvijek imaju troje djece, najdraži mužu! A njihova djeca moraju jesti puno zbombona jer inače ostanu kržljava i ne mogu rigati vatru.
– A zašto bi morali rigati vatru? Ja imam u dvorcu ložača.
– Zar ložač brani tvoj dvorac od neprijatelja?
– Ne, ložač loži kamine, a dvorac brane vojnici koji pucaju iz topova na kulama.
– Doista? – sada je bio red na kraljici da se začudi. – Kod nas to oduvijek rade zmajevi. Otkad su poglavica Zmajac i njegova žena u mirovini, naš dvorac u Dowlandu brane njihov sin i snaha rigajući vatru kroz puškarnice. Drugi njihov sin brani dvorac moga ujaka u Farlandu, a treći dvorac mog strica u Westlandu.
– Hm, hm! – mrmlja kralj Win gladeći bradu. – Možda bi Zmajlin i Zmajdina…
– Sa zadovoljstvom, Veličanstvo! – oglase se Zmajlin i Zmajdina ispustivši dugačak plavičasti plamen. – Na službu, Veličanstvo!
– Dobili ste posao! – oduševljeno će kralj Win, a onda mu se čelo smrkne. – A radite li vi i na zmajdane?
– Kako da ne, Veličanstvo! – nasmiju se Zmajlin i Zmajdina. – Na zmajdane nam je plamen posebno lijep: plavičasto-crvenkasto-žućkasto-zelenkastoljubičast, jer na zmajdane jedemo raznobojne zbombone.
– Ali moj slastičar zna peći samo torte za rođendane…
– Ne brinite, Veličanstvo! Ponijeli smo sa sobom zmuharicu.
– Zmuharicu?
– Da, zmajsku kuharicu s receptima za zbombone. Slastičara imate, kao što smo čuli, a sigurno imate i plavooku kraljevnu.
– Kakve veze ima plavooka kraljevna sa zmuharicom i zbombonima?. – namršti se kralj.
– Pa valjda znate da zmajevi jedu zbombone samo iz ruke plavooke kraljevne?
– Naravno da ne znam, a naravno da i nemam plavooku kraljevnu. Pa tek sam se oženio!
Zmajevi se tako zaprepaste da zaboraviše na tren mahati krilima. Kočija samo što nije završila u krošnji golema hrasta.
– Hej, što vam je? – naljuti se kralj Win. – Mašite, mašite!
– Na zapovijed, Veličanstvo! Oprostite, Veličanstvo!
I vi doista nemate plavooku kraljevnu, Veličanstvo?
– Nemam i nemam i nemam! – lupne kralj triput žezlom. – A možda je nikada neću ni imati premda bih dao pola kraljevstva…
Kralj Win naglo zašuti i pocrveni od uha do uha. A kraljica Dow samo se zbunjeno nasmiješi i dovikne zmajevima:
– Ta valjda ste se dovoljno najeli zbombona u Dowlandu!
– Oprostite, plavooka kraljevno! – pokunje se zmajevi.
– Kraljica Dow, a ne kraljevna! – ispravi ih kralj Win i nježno zagrli svoju ljupku ženu.
– Da, da, naša plavooka kraljevna sada je kraljica Dow – žalosno potvrde zmajevi. – Zbogom, zbomboni!
Odsada ćemo na svaki zmajdan morati jesti običnu tortu.
– Na svaki zmajdan tortu? – digne lijevu obrvu kralj Win.
– Da, kralju moj! – objasni kraljica Dow. Zmajevi na zmajdan jedu samo torte i zbombone. A budući da zbombone jedu samo iz ruke plavooke kraljevne…
– Znam, znam! – poljubi je kralj Win da prekine priču. – Ubrzo stižemo kući, prekrasna moja kraljice.
– Kamo da sletimo, Veličanstvo? – upita Zmajlin.
– Usred perivoja!
Tek što je kočija dodirnula tlo, bljesne munja, u daljini udari grom, a s neba se spusti strahovit pljusak.
– Sretan vam zmajdan, Veličanstvo! – naklone se zmajevi.
– I vama, i vama! – odmahne rukom kralj Win, prebaci rub plašta preko kraljice, podigne je i potrči prema dvorcu.
Dakako, nitko ih nije dočekao jer nitko i nije znao da dolaze. Kralj Win nestrpljivo udari žezlom o debela hrastova vrata.
– Otvarajte!
– Tko je? – začuje se iznutra pospan glas stražara.
– Kralj! Otvarajte! – zagrmi kralj Win.
– Koji kralj? – promrmlja drugi stražar.
– Onaj koji će te udariti žezlom po leđima, lijenčino, ako smjesta ne otvoriš vrata.
Ah, da, to je doista njihov kralj, nema sumnje. Osjetili su oni već njegovo žezlo kad bi zadrijemali na straži. Poskoče stoga obojica, poprave perjanice koje su ima pale gotovo do nosa, zgrabe helebarde, otvore golema hrastova vrata i zauzmu stav “mirno”.
– Dobro došli, Veličanstvo!
Kralj prenese pokisnu kraljicu preko praga.
– Sretno stigla kući, kraljičice moja!
– A zmajevi? – upita kraljica Dow.
– Što sa zmajevima, mila moja?
– Nisi im pokazao njihovu špilju.
– Neka uzmu sve špilje u mojem kraljevstvu! Neka se zapiše da su odsada sve špilje u Winlandu vlasništvo zmajeva! – glasno se nasmije kralj. – Slastičaru, ispeci veliku tortu za zmajdan!
– Četiri torte, kralju! – umiljato će kraljica.
– Dobro, neka budu četiri, ali malene – zapovjedi kralj. Potom, ugledavši kraljičino žalosno lice, doda: – Svaka na tri kata u čast dolaska kraljice Dow!
Kiša je padala i sutradan, a nije prestala ni idućih mjesec dana. Slastičar je svake večeri nosio dvije torte u špilju poglavici Zmajcu i njegovoj ženi Zmajki, a dvije u puškarnicu gdje su Zmajlin i Zmajdina noću osmatrali obzor kako bi na vrijeme otkrili neprijatelja. No neprijatelja nije bilo nadaleko i naširoko.

Čim se, naime, pročulo da dvorac kralja Wina čuvaju zmajevi, svi su ga zlonamjernici obilazili u širokom luku. I tako su u Winlandu mirno prolazili uglavnom kišoviti, vjetroviti i munjoviti dani i mjeseci, a znao bi naići i pokoji tučoviti. Velika zrna leda pokušavala bi razbiti mnogobrojne prozore dvorca, ali kralj Win ništa nije prepuštao slučajnosti: debeli kapci učinkovito su štitili krhka stakla.

Zmajevima su već dojadili zmajdani s običnim tortama, a kraljica Dow sve je više čeznula za sunčanim Dowlandom. Kralj je već počeo pomišljati da pokuša osvojiti kakvo sunčanije kraljevstvo, kad napokon osvane 13. žarnjak kojim počinje winlandsko ljeto. Te iste vedre i tople noći dogodi se četverostruko čudo: Zmajdina donese na svijet 3 zmajića, a kraljica Dow rodi kćerkicu.

Kakvo li je to bilo veselje! Sve do jutra zmajevi su rigali vatru s kula kraljevske palače kako bi cijelom svijetu obznanili četverostruki sretan događaj. A ujutro je kralj Win dao otvoriti sve kapke u čast rođenja svoje kćeri. Kako je toga dana sjalo sunce, kao što je i red kad kralj dobije dijete, šarena stakla svjetlucala su u tisuću boja. Dvorac je izgledao poput goleme slagalice od raznobojnih slatkiša, što je, dakako, zmajeve odmah podsjetilo na nešto.
– Veličanstvo, mogu li ponovno pogledati kraljevnu? – upita poglavica Zmajac.
– Pa već si je triput dolazio gledati, a tek je osam sati u jutro! – začuđeno će kralj.
– Jesam, ali je svaki put spavala.
– A što bi ti htio da radi beba koja se noćas rodila?
– Ali ona je kraljevna, gospodaru!
– A male kraljevne ne spavaju, je li?
– Spavaju, Veličanstvo, ali valjda ipak barem malo otvore oči.
– Kako da ne! Već je nekoliko puta otvorila oči.
– I?
– Što “i”?
– I, kakve ima oči?
– Malene, okrugle kao dvije trešnjice…
– Crvene? – razočarano će Zmajac.
– Zašto bi bile crvene? Kako ti pada na pamet takva glupost?
– Ahhh! – ispusti Zmajac veliki oblak dima od silna olakšanja. – No, kakve su?
– Trešnje?
– Ma kakve trešnje, Veličanstvo! Kakve oči ima malena kraljevna?
– Najljepše na svijetu! Obrubljene dugačkim trepavicama i tankim obrvicama.
– Boja, boja, Veličanstvo!
– Crna!
– Crna? – hukne Zmajac poveći plamen, a iskre frcnuše sve do kraljeve brade.
– Jesi li poludio, Zmajac? Kako možeš rigati vatru u dvorcu?
– Crne boje, kažete? Baš sasvim crne ili plavkastocrne, Veličanstvo?
– Sasvim crne: crna kovrčava kosica, crne obrvice, crne dugačke trepavice…
– … i crne oči – dovrši Zmajac razočarano, a iz ušiju mu sukne crni dim od vatre koju je ugasio u ustima.
– Ma kakve crne oči? Tko je govorio o crnim očima?
– Pa zar niste rekli da ima crne trepavice…
– … crne obrve i crnu kosicu. Da, rekao sam.
– Onda su joj oči sigurno….
– … plave! Jasno da su plave. Plave kao nebo kad nije zmajdan, plave kao potočnice, plavo kao more u Dowlandu…
– Ju-huuu! – odskoči Zmajac tako visoko da je morao upotrijebiti krila kako bi ublažio prizemljenje s oslikanog stropa kraljevske palače. – Juhuuuu! Dobili smo plavooku kraljevnu! Hvala vam, Veličanstvo, hvala vam na zbombonima, pardon, hvala što kraljevna ima plave oči, klanjam se, Veličanstvo, jurim, žurim…
– Ah, sad mi je sinulo! – lupi se po čelu kralj Win. – Vi jedete zbombone samo iz ruke plavookih kraljevna, zar ne? No, dobro, idi sada pogledati kraljevnu, Zmajac!
– Zar niste maločas rekli da sam je jutros već triput vidio, Veličanstvo? Jurim, žurim do svojih unučića zmajčića da im saopćim slatku novost.
– Ali, Zmajac, pa i oni su se tek noćas rodili kao i moja kraljevna. Tako malene bebe još ništa ne razumiju.
– Moji unučići bebe? Veličanstvo, zmajčići polete čim se rode. Zmajdino cijelo jutro vježba skokove kroz puškarnicu, a Zmajbella i Zmajstella isprobavaju vrpce koje su dobile na dar od bake Zmajke. Jedva čekaju zmajdan da iz ruke plavooke kraljevne dobiju zbombone.
– Hm, hm, Zmajac, mislim da će se tvoji unučići načekati. Kraljevna ima sićušne ručice…
– … ali u njih sigurno stane zbombončić umotan u šareni celofan. Ja to jako dobro znam, jer sam svoj prvi zbombončić dobio iz ruke kraljice Dow kad je bila isto tako malena kraljevna kao sada Windy. Doduše, tako ga je čvrsto držala u ručici da sam se morao dobro pomučiti da ga uzmem…
– Aha, nisi dakle dobio zbombon iz ruke kraljevne Dow, nego si joj ga uzeo iz ruke!
– A što sam mogao, Veličanstvo, kad malene kraljevne nisu pametne kao mali zmajevi….

– Djede, djede Zmajac! – doleti sav zadihan Zmajdino. – Znam kako se piše “zbombon”, a u daljini sam vidio stratokumulus i kumulonimbuse, a kraljevska palača uopće nema gromobran…
– … a kraljevna Windy ima plave oči kao vila – doda Zmajbella, a Zmajstella nastavi:
– … a dere se kao sirena…
– Što, moja kći plače? Da nije bolesna? Jao, nije valjda dobila ospice? Jao, a možda su to kozice… – uhvati se za glavu kralj Win i pojuri u desno krilo dvorca. Uleti u odaje kraljice Dow vičući:
– Pola kraljevstva onome tko izliječi moju jedinicu! Hitno pozovite sve liječnike!
– Dragi moj mužu, – blago će kraljica Dow držeći u naručju svoje dijete, – molim te da malo stišaš svoj kraljevski glas. Windy je upravo zaspala.
– Zaspala? Zauvijek zaspala? Ovamo čarobnjake, vještice, vračeve…
– Ta smiri se, dragi mužu! Naša se beba probudila i zaplakala, presvukla sam je i nahranila i sada ponovno spava.
– Ah, ah! – uhvati se kralj za srce i sjedne. – Ovi mali zmajići-pametnjakovići rekli su da se Windy dere kao sirena pa sam pomislio da je strašno bolesna. Ah, ah! I otkud samo onaj malac Zmajdino zna što su to stratokumulusi? Ah, bolje bi bilo da su ostali u Dowlandu… A palača doista nema gromobran. Idem odmah narediti da ga postave na sve tornjeve…

No toga dana oblaci nisu stigli do Winlanda, a nije ih bilo ni idućih mjesec dana. Kraljevna se, naime, rodila 13. dana mjeseca žarnjaka, a to je dan i mjesec kada u Winlandu počinje ljeto i traje sve do 13. jarnjaka. Dakako, kiše u to doba obilaze Winland, a ni oblaci mu se odveć ne približavaju. No da je i pala koja kap, zmajevi svejedno ne bi dobili zbombone.
– Ni pola zbombona! Ni četvrt! – odlučno je rekao starom Zmajcu kralj Win. – Kraljevna je još premalena. Ta strgali biste joj ručicu svojim šapama!
– Stara zmajska poslovica kaže: Tko kraljevni strga prstiće, tri dana travu brstit će. Tko strga joj ručicu, dobit će opasnu vrućicu!

Kralj problijedi i dohvati žezlo. Bio bi ga svakako bacio na Zmajca da ovaj nije viknuo:
– Šalim se, Veličanstvo, samo se šalim, šalim se…
No kralju je prekipjelo. Istjerao je Zmajca iz dvorca i ponovno se vratio u kraljičine odaje.
– Što je sada, dragi moj mužu? Zašto si tako blijed?
– Onaj Zmajac, poludjet ću, onaj Zmajac, kad dohvatim to zeleno krilato čudovište….
– Ne misliš li da su zmajevi zaslužili godišnji odmor? – nasmiješi se kraljica.
– Godišnji odmor? Onaj Zmajac, poludjet ću… Hm, zapravo, kad bolje razmislim, mislim da je to sjajna zamisao. Dat ću im godišnji odmor godinu dana samo da ih ne vidim…

I tako su zmajevi otputovali na godišnji odmor u Dowland. Zmajčići su se upoznali sa svojim rođacima, nakupali se u moru, na rijetke zmajdane čak su se najeli i zbombona iz ruke kraljevne Mow – sestre kraljice Dow – naučili su rigati vatru i izvoditi kojekakve vragolije u zraku, ukratko: već im je nakon više od trista dana postalo dosadno u Dowlandu, kad li stigne glasnik iz Winlanda s porukom kralja Wina.
“Pozivaju se svi dowlandski zmajevi da 13. žarnjaka vatrometom uveličaju proslavu 1. rođendana kraljevne Windy!”

Kako li su se zmajčići razveselili! Cijeli su dan uvježbavali let iznad dvorca u savršenom troredu. Zmajska obitelj stigla je u Winland 13. žarnjaka točno u podne. Sunce je žarilo zlatne tornjeve kraljevske palače i blještalo u tisućama šarenih prozora. Kralj Win naredio je naime da se u čast prvog rođendana kraljevne Windy rastvore svi kapci. I velika hrastova vrata bila su širom otvorena, a s lijeve i desne strane stajala su po četvorica stražara sa sjajnim helebardama.
– Dobro nam došli! – pozdravi ih kralj Win držeći desnu ručicu kraljevne Windy.
– Drago mi je što vas opet vidim! – nasmiješi se kraljica Dow držeći kraljevnu za lijevu ručicu.
– Hu-huuu! – hukne zmajska obitelj istodobno, ispuštajući plamenčiće u svim duginim bojama. Prije puta, naime, pojeli su malo brdo zbombona koje im je za rastanak podijelila kraljevna Mow premda je toga dana pala tek tu i tamo koja kap kiše.
– Vatlica, salena vatlica! – pljesne ručicama kraljevna Windy, a plave joj očice zanosno bljesnu.
– Ja sam Zmajdino! – predstavi joj se unuk poglavice Zmajca.
– Dino, Dino! – kimne glavnom kraljevna.
– Ja sam Zmajbella!
– Bella, Bella! – pogladi je kraljevna. – Jos vatle!
– Ja sam Zmajstella! – hukne sasvim maleni ružičasti plamenčić treća Zmajčeva unuka.
– Stella! Stella! Goli vatla! – smiješi se kraljevna.
Da, kraljevna Windy nije tako dobro govorila kao zmajčići, ali njima to nije smetalo. Znali su oni da ljudska djeca nisu pametna kao zmajska. Čak ni male kraljevne nisu izuzetak! A ona se nije odvajala od njih.
– Dino, Bella, Stella! – skakutala je oko njih. – Jos vatle!
I tako su Zmajdino, Zmajbella i Zmajstella zauvijek ostali Dino, Bella i Stella. Kakav li su samo vatromet priredili svojoj maloj kraljevni kad se spustila večer! Šarena vatra sukljala je tako visoko da se vidjela preko sedam gora i sedam mora, sve do Swenlanda u kojem je živo mlađahni kraljević Swen. Bilo mu je tek pet godina, a već je jahao kao pravi vitez.
– Moj kraljevski oče – odlučno će Swen gledajući vatromet s najviše kule svog dvorca, – jednog dana odjahat ću u tu daleku zemlju i dovesti amo čarobnjaka koji priređuje takva čudesa – milom ili silom!
No prošlo je još mnogo trinaestih žarnjaka, s vatrometima u čast rođendana kraljevne Windy, prije nego što je Swen postao srčani mladić i krenuo u najveću pustolovinu svoga života. Ostavimo stoga kraljevića Swena da promatra vatromet i vratimo se zmajčićima i maloj kraljevni Windy. Igrali su se oni lovice i skrivača po svim odajama golema dvorca, pikulali se dijamantima i rubinima iz kraljevske škrinje s blagom i smijali se, smijali, smijali, sve dok iznenada u blizini dvorca grom ne raskoli stoljetni hrast, a kiša počne lijevati kao iz kabla. Malena kraljevna zaplače i potrči majci u naručje.
A zmajčići? Eh, to je trebalo vidjeti! Pogledaju se, huknu crven-bijeli-plavi plamen i počnu lepršati oko kraljevne Windy vičući što ih je grlo nosilo:
– Zmajdan, zmajdan! Zbomboni, zbomboni!
Pritom su kraljevni plazili jezik, škakljali je po leđima, kolutali očima, dubili na glavi i izvodili trista drugih čudesa sve dok kraljevna nije obrisala suze s očiju plavih poput potočnica i počela se smijati zajedno sa zmajčićima.
– Ovamo zbombone! – naredi kralj Win koji se i sam tako smijao da mu je zlatni lanac na prsima poskakivao kao da pleše valcer.
– Ovo je doista čudo neviđeno! – obrati se kralj Win svojoj ženi dok je kraljevna prstićima vadila iz zdjele šarene zbombone i stavljala ih zmajevima u usta. – Ni najstariji ljetopisi u mojem kraljevstvu ne bilježe da je trinaestog žarnjaka pala kiša. Naši zmajevi doista imaju sreću!
– Zaslužili su je! – nasmiješi se kraljica Dow gledajući razdraganu kraljevnu kako se penje na leđa Zmajdinu.
– Điha, Dino! Điha, Dino! – lupka Windy zmajića ručicom, a poglavica Zmajac i njegova žena Zmajka ponosno gledaju svoje unuke zmajčiće.
– Večeras su se naša dječica najela dovoljno vitamina za cijeli mjesec! – zadovoljno će tata Zmajlin svojoj ženi Zmajdini.
– Ah, valjda će izdržati do 13, jarnjaka! – brižno će mama Zmajdina. – Nije mi samo jasno zašto ljudi ne daju svojoj djeci da stalno jedu zbombone.
– Zato što se djeci od previše zbombona pokvare zubi! – pouči je Zmajlin.
– Čudno, čudno! – hukne Zmajdina žućkasti plamenčić.
– A zmajići od njih rastu kao gljive poslije kiše.
– Din-don, din-don, din-don, din-don, din-don, dindon, din-don, din-don, din-don, din-don, din-don, din-don! – otkuca ponoć na golemoj zidnoj uri.
– Mislim da bi malena kraljevna morala u krevet, premda je spavala i prije i poslije objeda – nagne se kraljica svom mužu koji je dremuckao na prijestolju.
– Što? Ah, da! – zijevne kralj Win, popravi zlatni lanac na prsima, lupne o pod žezlom i svečano objavi:
– Rođendansko slavlje u čast kraljevne Windy je završeno! Odnesite zbombone u smočnicu za slatkiše i donesite mi ključ!

Sluga smjesta pokupi sve zbombone po stolovima i po podu, stavi ih u zdjelu, odnese u smočnicu, zaključa vrata, nakloni se pred kraljem i preda mu srebrni ključ. Kralj ga objesi o zlatni lanac i digne se s prijestolja.

Zmajevi se smjesta postroje u špalir od prijestolja do vrata i sagnu glave na pozdrav kralju koji se uputi u svoje odaje. Za njim krene kraljica noseći na rukama malenu kraljevnu koja je jedva gledala od umora, ali je ipak u prolazu čupnula Zmajdina za uho.

I tako su prolazile gromovite, kišovite, munjovite i tučovite godine u Winlandu, s tek 30 dana lijepa vremena od 13. žarnjaka do 13. janjaka, kada je kraljevna Windy mogla uživati u šetnji perivojem.

Dakako, svakog 13. žarnjaka zmajska joj je obitelj priređivala rođendanski vatromet, a kraljević Swen čeznutljivo bi ga gledao s najviše kule svog dvorca u Swenlandu.
Prošlo je sedam godina, pa još sedam, pa još gotovo pola od sedam. Swen napokon odlučno reče:
– Moj kraljevski oče, odlazim na dalek put. Ne znam kuda ni kamo, ali ne vraćam se dok ne pronađem čarobnjaka koji pravi takve krasne vatromete i ne dovedem ga u Swenland.

Kralju ne preostade drugo nego da pusti sina kad je već bio tako naumio. Dade mu osedlati najboljeg vranca, obdari ga kesom dukata i povjeri mu obiteljsku tajnu:
– Sine moj, kad si se rodio vila je prorekla da ćeš jednoga dana krenuti na put koji će trajati godinu dana. Stići ćeš do kraljevstva sa začaranim dvorcem s kojeg ćeš moći skinuti čaroliju samo ako se oženiš kraljevnom koja živi u tom začaranom dvorcu.
– Ah, moj kraljevski oče, – nasmije se Swen, – ja kanim dovesti u Swenland čarobnjaka za vatromet, a ne kraljevnu.
– A ja bih radije lijepu snahu nego čarobnjaka za vatromet – našali se stari kralj, a u oku mu zacakli suza. Krišom je obriše pa vedro doda: – Samo se ti meni vrati živ i zdrav, pa makar i s čarobnjakom koji je sigurno star i ružan kao ja.

Šalio se kralj samo zato da Swen ne primijeti kako je zabrinut i tužan što mu sin jedinac odlazi od kuće u nepoznat svijet. No Swen je vidio suzu u kraljevu oku pa ga zagrli i reče:
– Ne brinite, moj kraljevski oče! Zdrav sam i snažan, ničega se ne bojim, a i pamet me dobro služi.Obećavam vam da ću se za godinu dana vratiti kući, i to s čarobnjakom. A onda ćemo prirediti takav vatromet kakav još nitko u Swenlandu nikada nije vidio.

No bilo je to lakše obećati nego učiniti. Znao je to i Swen, ali morao je nekako umiriti oca. Krene dakle Swen ravno na zapad, razmišljajući kako čarobnjak nipošto ne može biti jako daleko jer se inače vatromet ne bi tako dobro vidio. Istina, Swenov je dvorac navrh strme litice odakle pogled puca na istok sve do tamo gdje se more spaja s nebom, ali na zapadu su planine iza kojih još nikada nije bio. Naslušao se Swen svakojakih jezovitih priča od putujućih trgovaca i pjevača, ali tko zna koliko u tome ima istine.

Spusti se dakle Swen oprezno niz rodnu planinu, uzjaše vranca i veselo zviždeći krene kroz šumu. Nije se vranac još ni zagrijao od galopa, kad li se naglo propne i umalo zbaci Swena iz sedla. Tek sada Swen ugleda dvoje dječice kako se drže za ruke i prestrašeno gledaju kraljevića.
– Što radite sami u šumi? – upita ih Swen.
– Izgubili smo se! – tiho će dječačić.
– Hoću kući! – zaplače djevojčica.
Swen posjedne djecu na konja i krene dalje kroz šumu.
– Gladan sam! – reče dječačić.
Tek što je to izgovorio, pred njima se stvori kućica s prozorima od čokolade. Pokuca Swen na vrata ukrašena lizalicama, a na njima se pojavi djevojčica krasnih plavih uvojaka.
– Uđite, uđite! – ljubazno ih pozove. – Na stolu su tri zdjelice pudinga. Samo se najedite!
Swen i dječica navale na puding, a kad su ispraznili zdjelice, djevojčice više nije bilo.
– Kamo li je nestala? – začudi se Swen.
– Nemam pojma! – reče zec s cilindrom na glavi koji je u tom trenutku provirio kroz prozor. – Oprostite, jurim, žurim…
– Još bi nam samo trebala vještica! – promrmlja Swen, ali tek što je to izgovorio, na vratima se pojavi drvosječa sa sjekirom.
– Aha, razbojnik koji mi je oteo djecu! – zagrmi drvosječa sijevajući očima.

Swenu nije bilo do toga da objašnjava kako je slučajno naišao na djecu koja su se izgubila u šumi. Skoči on dakle kroz prozor ravno u sedlo vrancu i pojuri što su ga konjska kopita nosila. Pred njim se grane same razmiču, a trnje uvlači bodlje.
– Gle čuda! – snebiva se Swen. – Možda je tu negdje moj čarobnjak za vatromet.
Nije bilo čarobnjaka za vatromet, ali je nekome došao na puškomet.
– Stoj! – vikne stražar. – Tko ide?
– Kraljević Swen!
– Kraljević? Pravi kraljević? – veselo će stražar. – Pa gdje si tako dugo? Čekamo te već sto godina!

Swen se nije stigao ni ponovno začuditi, a stražar ga je već skinuo s konja i vodio u dvorac neprestano brbljajući:
– Ja sam jedini budan ovdje, stražarim tri smjene već sto godina dok drugi spavaju kao klade, daj već poljubi kraljevnu da se napokon probudi pa da konačno ja odem na spavanje…

U silnom pričanju stražar nije ni primijetio da su se na trenutak odškrinula jedna vrata iza kojih je provirio patuljak i povukao Swena k sebi.
– Ne budi lud, čovječe! – tiho će mu patuljak vodeći ga natrag u šumu. – Ako poljubiš princezu, morat ćeš je oženiti. Zamisli da kući dovedeš princezu staru sto godina!
– Ali ja se uopće ne namjeravam ženiti! – objašnjava Swen patuljku.
– Ne namjeravaš se ženiti? Kakav si ti to kraljević koji se ne namjerava ženiti? Imaš li bijelog konja?
– Ne, imam vranca! – odgovori Swen.
– Ah, običnog vranca! – razočarano će patuljak. – Pa baš si i mogao oženiti Trnoružicu, kad bolje razmislim.
Za moju Snjeguljicu dolazi u obzir samo princ na bijelom konju.
– Kakvu Snjeguljicu? – čudi se Swen, ali patuljak samo odmahne rukom i izgubi se u šumi. Da vranac nije zanjištao, Swen ga nikada ne bi bio našao u gustoj šumi. Zajaši ga, obgrli oko vrata i smjesta zaspi od silna umora. Kad se probudio, opazi bosonogu djevojku kako plače oslonjena o golemu bundevu.

Nije ju ni stigao upitati zašto plače, kad li začuje iza leđa neko brundanje.
– Tata, tata, to je onaj što nam je pojeo puding iz zdjelica!
Da vranac nije pojurio sam od sebe, preplašivši se goleme zvijeri, Swen bi možda bio završio u medvjeđim šapama. No ni ovako baš nije bilo sjajno, jer pojma nije imao kamo ga vranac nosi. I dok je razmišljao hoće li ikada naći čarobnjaka za vatromet, sustigne ga mačak u čizmama koji je grabio koracima od sedam milja.
– Što je, kraljeviću? – namigne mu mačak. – Još nisi našao svoju princezu?
– Ne tražim princezu nego čarobnjaka! – žalosno će Swen.
– Čarobnjaka iz Oza?
– Ne znam otkuda, samo znam da pravi veličanstvene vatromete.
– E, takvoga ne znam, ali znam za zmajeve u Winlandu koji svakog 13. žarnjaka priređuju vatromet svojoj kraljevni Windy. Podbodi konja ako želiš vidjeti vatromet, jer je danas 13. žarnjak.
– Što? Zar putujem već godinu dana? – začudi se Swen.
– To ti ne bih znao reći, ali ako si pojeo puding u kućici od čokolade usred šume, onda je sve moguće.
– Zar je puding bio začaran?
– Puding nije, ali kućica jest, jer to je vještičina kuća.
– Ali u njoj nije bila vještica već zlatokosa djevojčica!
– Gle, gle! – prekine ga mačak u čizmama. – Ni vještice više nisu što su nekoć bile! Zbogom, kraljeviću!
Swen ga nije stigao ni zapitati gdje je taj Winland, a mačak je već bio iza sedam gora i sedam mora.
– He, he! – naceri se Swenu iza leđa div. – Mačak je mene pojeo kad sam se pretvorio u miša, a sad ću ja pojesti tebe.
– Ne pričaj koješta! – odbrusi mu sićušna djevojčica s crvenom kapicom i primi Swena za ruku. – Dođi, ovo ti je luda šuma. Nemoj se začuditi ako sretneš vuka koji u trbuhu ima sedam kozlića. Izvest ću te na put, a ti onda kreni kamo znaš. Ja moram odnijeti bakici kolače.

Tako i bi! Djevojčica izvede Swena iz šume i ostavi ga na ugaženoj cesti. Konj dokaska za njim i veselo zanjišti. Swen uzjaši vranca razmišljajući: «Kamo ću sada? Čarobnjaka za vatromet nisam našao, godina dana je prošla i morao bih se vratiti kući neobavljena posla. No kad sam već sve upropastio, idem potražiti taj Winland i barem pogledati zmajski vatromet.»

Tek što je Swen to pomislio, u daljini opazi neobičan dvorac. Imao je toliko prozora izvana da su se od njih jedva vidjeli zidovi. A ti su prozori bili postavljeni svakojako: okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno, posve naopako, naopako okrenuti ulijevo, naopako okrenuti udesno – ukratko, gledali su na sve strane. Na tornjevima su pak maleni prozori bili razmješteni u obliku sata – dakle, uokrug.

Ujahavši u perivoj, dvorac mu se izbliza učini još smješnijim nego izdaleka. Glasno se nasmije i još glasnije uzvikne:
– Pa ovo je pravi cirkus!
– Ma nemojte! – začuje iza sebe nježan glasić koji je žuborio poput vodoskoka u ribnjaku. – Ako mislite da sam cirkusantica koja kroti zmajeve, grdno se varate, drski konjaniče!

Swen okrene konja i nađe se licem u lice s najčarobnijom djevojkom na svijetu. Oči joj plave poput potočnica, a guste crne kovrče nemirno padaju na prćast nosić. U ruci drži uzicu, a na uzici privezana tri zmaja koji lebde iznad nje poput balona
– No, konjaniče, zar ste izgubili jezik? – bocne ga kraljevna Windy držeći čvrsto uzicu o koju su bili upregnuti Dino, Bella i Stella jer se Swenov vranac počeo propinjati od straha.
– Oprostite, krasna djevo, nisam mislio na vas – promuca Swen. – Mislio sam na ovaj šašavi dvorac.
– Na naš dvorac? Zar naš dvorac izgleda kao cirkus? – začudi se Windy. A onda baci pogled na silne šarene prozore postavljene zbrda-zdola, okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno, posve naopako, naopako okrenute ulijevo, naopako okrenute udesno, pa iznenada prasne u zvonak smijeh.
– Doista, kad bolje razmislim, nije baš neko umjetničko djelo! A da ga tek vidite iznutra! Iznutra uopće nema prozora!

Swen je kao očaran slušao tu malu prekrasnu pričalicu, a srce mu je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
– No, hoćete li pogledati dvorac iznutra ili ne? – nasmiješi se Windy.
– Ja sam kraljević od Swenlanda – napokon promuca Swen, sjaši s vranca i duboko se nakloni.
– A ja sam kraljevna Windy od Winlanda. Ovaj prvi nestaško gore je Dino, s lijeva je njegova sestra Bella, a s desna mu je sestra Stella.


Zmajčići su lebdjeli u zraku pa se nisu mogli nakloniti, ali zato počaste Swena veličanstvenim crveno-žuto-narančastim plamenom.
– Zar nisu pravi čarobnjaci u riganju vatre? – ponosno će Windy pa odveže vrpce i pusti zmajeve. Nije im ni stigla reći da ne smiju u ribnjak, a oni su već pljusnuli u vodu koliko su dugi i široki.
– Opet će mi poplašiti ribice! – objasni Windy Swenu. – Tako su nestašni da ih stalno moram voditi na uzici da ne prave štetu. Znate, imaju osamnaest godina kao i ja, ali zmajevi su djeca sve dok ne navrše pedeset godina. Ah, da, danas mi je rođendan i pozivam vas na vatromet koji će mi zmajčići noćas prirediti.
– Da, mačak u čizmama mi je pričao o zmajskom vatrometu u Winlandu.
– Mačak u čizmama? – nasmije se Windy. – Dobra šala, kraljeviću!
– Nije šala, sreo sam ga u ludoj šumi.
– U ludoj šumi? Dođite, kraljeviću, moj otac i majka bit će sretni što im dovodim tako duhovita gosta.
Swen shvati da mu nitko neće povjerovati što je sve doživio u ludoj šumi, pa se i sam nasmije i doda:
– Da me Crvenkapica nije izvela iz šume, nikada ne bih nabasao na winlandski dvorac.
– A zašto vas nije dovela sve do dvorca?
– Žurila se donijeti bolesnoj bakici kolače!

Windy samo što nije puknula od smijeha. Nije mogla izdržati da sve ne prepriča kralju i kraljici čim im je predstavila Swena. Kralju se smjesta svidio naočit kraljević, a kraljica ga upita odakle dolazi. Swen joj ispriča kako je sedamnaest godina svakog 13. žarnjaka očarano gledao sa svoje kule vatromet u daljini te kako je prošle godine odlučio otići u svijet, potražiti čarobnjaka koji umije praviti takav vatromet i dovesti ga u svoj dvorac milom ili silom.

– Doista neobično! – začudi se kraljica. – Koliko ja znam, samo naši zmajevi svakog 13. žarnjaka priređuju vatromet, i to točno sedamnaest godina. Danas će to učiniti osamnaesti put u čast rođendana naše jedinice Windy.

Tek sada je Swenu sinulo. Da, onaj crveno-žutonarančasti zmajski plamen, koji je on držao majstorskim djelom čarobnjaka, to je mudrolija letećih ljubimaca plavooke kraljevne Windy.
– Kako li ću se vratiti ocu bez čarobnjaka? – zabrine se Swen. – Ta obećao sam mu da ću ga dovesti milom ili silom! A onda mu padnu na um riječi staroga kralja koje mu je uputio na odlasku: «Radije bih da mi dovedeš lijepu snahu nego čarobnjaka za vatromet.»

– Veličanstvo! – duboko se nakloni Swen i odlučno prozbori: – Ponizno prosim ruku vaše predivne kćeri Windy!
Windy porumeni do ušiju, kraljica se zbunjeno nakašlje, ali kralj samo dostojanstveno mahne žezlom:
– Mi, kraljica i ja, nemamo ništa protiv ako naša kći pristane udati se za vas.

Dakako da je Windy pristala. Ona se zaljubila u Swena čim ga je ugledala, baš kao i on u nju. Te iste večeri proslavljen je osamnaesti rođendan kraljevne Windy i održana svadba. Da je vatromet bio čudo o kome se još godinama posvuda pripovijedalo, o tome ne treba ni govoriti. No pravo čudo dogodilo se sutradan nakon svadbe. Dvorac je naime osvanuo svijetao iznutra i izvana. Nestalo je stoljetne čarolije. Prozori su ponovno stajali na istom mjestu kao u doba kralja Urwina! Odsada će se baklje u winlandskom dvorcu paliti samo noću.

Samo se po sebi razumije da je kraljevna Windy povela u Swenland i svoja tri zmajića. A Swenland je bio, zamislite, tek sedam brda udaljen od Winlanda. Do njega se kočijom moglo stići za cigla tri dana, dakako, ako se ne zaluta u ludoj šumi kao što se to bilo dogodilo Swenu.

Ne treba ni spominjati da je stari swenlandski kralj bio oduševljen prekrasnom snahom koja ga je izljubila u bucmaste obraze i procvrkutala:
– Ne ljutite se što sam dovela tri zmajića? Malo su nestašni, ali ja ću paziti da vam ne plaše ribice u ribnjaku.
– Ah, dijete moje! – nasmije se stari kralj. – Mi uopće nemamo ribnjak! S one strane litice je more pa tvoji zmajići mogu plašiti morske pse koliko ih volja.

I tako su zmajići silom neprilika prestali biti nestašni. Kad su čuli kako stari kralj spominje morske pse, sasvim su se pripitomili. Windy ih više nije morala voditi na uzici, a ne bi imala ni vremena jer se idućeg 13. žarnjaka rodila malena kraljevna Swindy. Imala je plave oči kao majka, na zbonkasto veselje Dina, Belle i Stelle, i plavu kosu poput oca, na veselje staroga kralja koji nikada nije prežalio svoju prerano preminulu plavokosu ženu.

Iduće godine 13. žarnjaka rodio se kraljević Winking, crnih očiju poput očevih i crne kose nalik majčinoj. Jednoga dana vladat će i nad Winlandom i nad Swenlandom, ali do tada će proteći još mnoge bezbrižne zime koje će zajedno sa svojom sestrom Swindy provoditi u prostranom swenlandskom perivoju. A i mnogi praznici u mjesecu žarnjaku, koje će sa Swindy provoditi u Winlandu kod svoga djeda, kralja Wina, i kod svoje bake, kraljice Dow.