SUTRA BI MOGLO BITI KASNO

         Uz toplu peć sjedili su Krešini roditelji.Majka je nešto vezla, dok je otac čitao njima vrlo omiljenu knjigu “Hristove priče”, i to naglas, tako da i majka ima nešto od toga.Krešu su već ranije spremili u postelji i vjerovali su da on već odavno spava.No nije bilo tako, ležao je i gutao svaku riječ.Posebno je slušao primjere koje bi otac isticao.Upravo su raspravljali o milostivom Samarićaninu.Krešu je ova priča posebno dirnula.Otac je govorio kako i danas ima ljudi koji pate i umiru, a nema milostivih srca da im pruže pomoć .Mnogi nemaju ovako toplu sobu, a možda niti hljeba na stolu. Odjednom im se učinilokao da su čuli neki prigušeni jecaj, a on je dolazio iz Krešine sobe.Otac je začas odložio knjigu da bi tačnije razabrao šta je.Iz Krešine sobe dolazio je jasan jecaj.Otac je brzo skočio, a za njim i majka, da vide što je to s njihovim dječakom.

    “Šta je Krešo?” gotovo u glas su pitali zabrinuti roditelji.Upalili su svijetlo.U postelji je ležao Krešo i plakao. “Boli li te što?Jesi li nešto loše sanjao ? “

        Mali Krešo jednako je samo plakao i nije dolazio do riječi.Napokon su ga malo smirili i Krešo je otpočeo:

    “Andri…ja Pa…jić je bolestan, a njegova majka je na samrti.Nije ni u školu dolazio…On nema tatu , a nemaju ni drva za zimu, a ko zna imaju li hrane…Možda se sada oni muče!” plakao je Krešo.Otac je razumio Krešu.Sada mu je bilo jasno da je slušao svaku njihovu riječ o potrebama. “Ti samo spavaj , a dragi bog će se već pobrinuti i za Andriju i za njegovu mamu! “ rekao je otac Kreši.

        “Ali tata, ti si čitao da se Bog brine preko svoje djece, preko nas, a ja ništa još nisam učinio za Andriju ! “uporno se bunio Krešo.

         “Dobro,sutra češ poći  Andriji, a mama će spremiti nešto hrane te češ im to odnijeti.A sada mirno spavaj,” rekao je otac, pokrivši Krešu.Ali Krešo je počeo ponovo plakati.

         “Ali tatice,molim te” rekao je Krešo suznih očiju.

         “Dobro, što bi ti htio? “ozbiljno je upitao otac.

         “Možda će sutra biti kasno da im se pomogne.jer Andrijina majka je na samrti.Otac je nijemo gledao u toplu dušu svog djeteta, koja je sada bila pred njim kao otvorena knjiga.Hristove riječi odzvanjale su kao jeka a krupne suze prisiljavale oca da nešto preduzme.

         “Ona bi mogla umrijeti i Andrija bi ostao bez majke, a mi ništa nismo učinili za njih…”

“Dobro , ali što sada ?Napolju je već mrak .”-popuštajući rekao je otac.

         Otac je bio dobar čovjek i revan hrišćanin, nije htio gušiti plemenitu želju svoga sina.Pozvao je majku i zamolio da pomogne Kreši da se obuče toplo, ali se on već sam spremio kako se otac ne bi predomislio.Na Krešine saonice su spakovali hranu , mlijeko, razne namirnice ,suva drva i lijekove  koje je koristio otac u svojoj ordinaciji..Majka ih je ispratila , a Krešo je sve trčkarao od radosti.Na trenutke je pomagao gurati saonice..

         Za dvadesetak minuta stigli su do jedne male kuće podno šume.Unutra je bio mrak i tišina.Otac je skoro požalio što baš sada  “uznemiravaju” bolesnike koji su na počinku. No to nije dugo potrajalo.

          “Majko, molim te nemoj umrijeti!Majčice moja draga, šta ću ja bez tebe i tate…?”

Krešo je pokucao na staklo.Nastala je tišina.

          “Andrija, to sam ja, Krešo!Tata i ja smo vam došli pomoći .Otvori nam vrata !”

Tišina.Zatim su se otvorila vrata i Andrija se plačući pravdao:”Mi nemamo svijetla, a mama je jako bolesna…”

         “Dobro !”rekao je Krešin tata,zapalivši baterijsku lampu.”Ti Andrija, idi samo u krevet.”

 “Molim vas pomozite mojoj mami! “

          “Učinit ćemo sve što možemo” , bio je odgovor.Otac je upalio svijeću koju su donijeli.Andrija i Krešo su naložili vatru, a tada ja Krešo Andriji ponudio večeru.Oba su dječaka plakala.Tamo na drugom krevetu ležala je Andrijina mama teško bolesna , sa temperaturom. U sobi je bilo hladno. Vatra je polako gorila, a Andrijine oči su samo sijevale dok je gledao Krešinog tatu, svoju mamu, večeru, toplu peć… Nije mogao vjerovati svemu što vidi. Pitao je kroz suze:Je l’ da , moja mama neće umrijeti ?Kažite mi da neće, molim vas.”

         “Ti se samo smiri i večeraj,Andrija, a ja ću učiniti sve što znam i mogu.” Krešin tata je sve činio što je mogao.dao joj je inekcije , neke lijekove , malo mlijeka sve što je mislio da je potrebno.Vrijeme je odmicalo i Krešin tata je čekao da lijekovi počnu djelovati.Andrija nije mogao večerati , stajao je cvokoćući i plačući..Krešin tata ga je pomilovao po nepočešljanoj kosi i udobrovoljio da uzme toplu večeru i ide u krevet.Lijek je učinio svoje i bolesna žena je otvorila svoje umorne oči..Kraj njezinog kreveta gorila je nova velika svijeća.Ona je pogledom lutala po sobi  dok nije ugledala Andriju koji je tako slatko gutao svoju večeru.Njegove suze radosnice padale su u tanjir jer je vjerovao da je mami bolje  i da neće umrijeti.Lagani smiješak ozario je i njezino lice dok je promatrala Andriju kako jede.Jedva je smogla snage i progovorila “Ja sam sirota ,ali Bog će vam Platiti!”

          U peći je pucketala vatra kada su Krešo i njegov otac odlazili kući.Obojica su dugo išli u tišini jedan kraj drugoga.Napokon je Krešov otac zastao i rekao:”Zaista Krešo,sutra bi bilo kasno, vjerovatno prekasno.”

           Stisnuo je Kreša uz se i rekao mu kako je ponosan na njega što on ima tako plemenitu dušu.Sutra nije  u našim rukama!Šta trebaš činiti , čini sada  naročito kad se treba pružiti nužna pomoć !

           Krešo je bio presrećan.Njihovo samarićanstvo bilo je blagoslovljeno . Uskoro je tvrdo zaspao.