Jednom davno, žvjela je lijepa princeza čiji su obrazi bilo crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Zbog toga su je zvali Sneguljica. Sneguljica su svi voljeli, osim maćehe koja je u stvari bila zla i opaka vještica.

Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i pitala ga:

-Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je? A ogledalce bi uvjek odgovaralo:

-Ti kraljice. 

Ali jednoga dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:

-Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Sneguljica.

Uvrijeđena kraljica pozove kraljevskog lovca i naredi mu da odvede Snjeguljicu u šumu i ubije je. Ali lovac je bio dobar čovjek, pa odvede Snjeguljicu u šumu i tu je ostavi ne učinivši joj ništa nažao. 

Snjeguljica je dugo lutala šumom, i tako lutajući stiže do jedne čudne kućice. Zakucala je na vrata i ušla. Ali u kućici nije bilo nikoga. Tek uveče vratili su se s posla sedmorica braće, sedam patuljaka koji su živjeli u toj kućici, a preko dana radili u rudniku srebra i zlata. Kada su ugledali usnulu djevojčicu na jednom od svojih krevetića, patuljci se jako začudiše. Snjeguljica im je kasnije ispričala o svojoj zloj sudbini i o tome kako se više ne smije vratiti u dvorac.

– Ostani sa nama – rekoše joj patuljci.

– Kuhat ćeš nam i spremati kuću, a mi ćemo te voljeti kao braća.

Snjeguljica se mnogo obradova, zahvali se patuljcima i ostade kod njih. Tako su živjeli zajedno, sretni i zadovoljni, a i zla kraljica je u svom dvorcu bila također sretna, jer je mislila da je Snjeguljica mrtva i da je ona opet najljepša žena na svijetu. 

Jednoga dana ponovo zapita ogledalo:

– Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas žena tko je? Ogledalo joj tada odgovori:

– Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je ipak Snjeguljica. Istoga časa kraljica vidje u ogledalu sliku kolibice i u njoj sretnu Snjeguljicu i sedam patuljaka.

Kraljica je bila bijesna: 

– Ovaj mi put Snjeguljica neće umaći! Ja ću je ubiti svojom rukom. Sutradan, kraljica nabere lijepe, crvene jabuke i ubrizga u njih otrov. Zatim, prerušena u dobroćudnu staricu, pođe u šumu. Kad je kraljica stigla do kolibice, zateče Snjeguljicu kako pjevuši.

– Dobar dan, ljepotice – reče zla maćeha.

– Imam divnih jabuka i jednu ću podjeliti s tobom, ako mi dozvoliš da se odmorim pred tvojim vratima.

– Svakako, bakice – reče Snjeguljica i uze od starice jednu polovinu jabuke. Ali čim je zagrizla otrovnu jabuku, Snjeguljica pade na pod, baš kao mrtva. 

– A sada, tko je najljepši na svijetu? – smijući se zlobno reče kraljica i nestade u gustoj šumi. Uveče, kad su se patuljci vratili kući s posla, nađoše Snjeguljicu kako leži na podu mirna, blijeda i hladna. Zvali su je i zvali, ali se nesretna djevojka nije odazivala.

– Umrla je – tužno zaključiše patuljci.

I kako takvu ljepotu nisu mogli da zakopaju u hladnu zemlju, patuljci je staviše u stakleni kovčeg i odnesoše u polje, među cvijeće, nadajući se da će jednoga dana njihova Sneguljica oživjeti. 

Zima je došla i prošla, i kada je ponovo granulo proljeće, ono je sa sobom donijelo divnog princa iz susjednog kraljevstva. Ugledavši Snjeguljicu, princ se zadivi njenoj ljepoti i upita patuljke tko je usnula djevojka.

– To je princeza Snjeguljica – rekoše mu patuljci – ali ona je mrtva.

– Ona nije mrtva, već samo spava dubokim snom – reče princ, pažljivo otvori kovčeg i uze Snjeguljicu u naručje. 

U tom trenutku parče otrovne jabuke ispadne iz njenih usta. Snjeguljica se probudila.

– Preljepa Snjeguljice – reče princ – postani kraljicom moga kraljevstva. Hoćeš li?

– Hoću – odgovori mu Snjeguljica. 

Snjeguljica i princ uzjahaše bijelog konja i odjahaše u dvorac gdje su se uskoro vjenčali. Na vjenčanju su bili naravno pozvani i njihovi prijatelji patuljci. Zla maćeha je nestala i o njoj više nikada nitko nije ništa čuo. A princ i Snjeguljica još su dugo, dugo godina živjeli sretni i zadovoljni.