Oboljela žena nekog bogatog čovjeka pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer postelji te joj rekla: 

– Drago dijete, budi čedna i dobra pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. 

To rekavši, zaklopila mati oči i umrla. 

Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom. Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku. 

– Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće kruh jesti treba ga zaslužiti, van sa služavkom! – navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadnu joj drvene cipele.

– Gle ohole knjeginje kako se dotjerala! – rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale. 

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta jer nije imala postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašnjava i prljava, nazvaše je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke što da im donese.

– Lijepih haljina – odgovori jedna.

– Bisera i dragog kamenja – reče druga.

– A što ćes ti, Pepeljugo? – zapita otac.

– Otkinite, oče, prvu grančicu što vam dodirne šešir kad se budete vraćali, nju mi donesite.

Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz sumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila.

Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan triput isla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono što je Pepeljuga upravo željela.

Jednog dana kralj priredi svečanost i na nju bjehu pozvane sve najljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin izabere zaručnicu. 

Kad su obje sestre čule da će i one ondje biti, vrlo se obraduju, pozovu Pepeljugu i narede joj:

– Počesljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svečanost.

Pepeljuga posluša. Gorko je plakala. I ona bi rado na ples pa stoga zamoli maćehu da je pusti.

– Čujes li, Pepeljugo, kako ćes na svečanost tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati!

Ali kako je Pepeljuga stalno molila, pristade maćeha i reče:

– Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno. 

Djevojka iziđe na zadnja vrata u vrt i vikne:

– Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebit: dobre u lončić, loše u želučić! 

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.

Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove pa odletjele. Djevojka odnese zdjelu maćehi. Sva radosna mišljaše da će smjesta na svečanost. No maćeha se usprotivi:

– Ne, Pepeljugo, nemaš haljine i ne znaš plesati, samo će te ismijavati. 

Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:

– Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: “To neće moći nikako.” 

Kad je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:

– Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić Loše u želučić! 

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice i, napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: – kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrna otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pola sata, bile one gotove pa odletjele.

Djevojka odnese zdjelu maćehi: mislila je sva radosna da će smjeti na svečanost. No maćeha se usprotivi:

– Ništa ti ne pomaže: nećeš s nama jer nemaš haljine i ne znaš plesati, mi bi smo se tebe morale stidjeti. – Okrene joj ledja i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svečanost. 

Kad nikoga višene bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvo i vikne: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me!

Na to joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeć te svilom i srebrom izvezene cipele. Pepeljuga brže-bolje obuče odjeću i pođe na svečanost. 

Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu da je neka kraljevska kći, tako bijaše lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljaju, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i da trijebi leću iz pepela. 

Kraljević joj priđe, uzme je za ruku i stane plesati i to samo s njom; nikako je ne pustaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi: – Ovo je moja plesačica. 

Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati čija je lijepa djevojka, te joj reče:

– Hoću da te pratim.

No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je, medjutim, čekao dok nije došao otac; njemu kaza da je u golubnjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli da nije možda, Pepeljuga, pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svome prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petrolejke.

Pepeljuga je, naime, brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala ljeskovu drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću koju je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela. 

Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga ljeskovu drvcetu te progovori: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me! 

Ptica joj baci odjeću jos gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svečanost, sve se zadivi njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao dokle god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njom. Kad bi drugi htjeli s njom plesati, rekao bi:

– Ovo je moja plesačica. 

Predvečer se Pepeljuga spremi kući, kraljević pođe za njom da vidi u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepom veliku stablu visile prekrasne kruške. Pepeljuga se okretno poput vjeverice pope među grane, te kraljević ne znade gdje je iščezla.

Čekaše on dok dođe otac pa mu reče:

– One je neznane djevojke nestalo; mislim da se popela na krušku. 

Otac pomisli da nije možda Pepeljuga. Zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je, naime, s druge strane sišla s kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.

Kad su treći dan roditelji s polusestrama otiši, Pepeljuga opet pođe svojoj majci na grob i reče drvcetu: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro sapi na me!

Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipele od suhog zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja. 

Kraljevic je s njom plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao da s njom pleše, kraljević bi rekao: – Ovo je moja plesačica.

Predvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti, no ona mu i opet tako brzo pobježe te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipela prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata. 

Drugo jutro pođe s cipelicom Pepeljuginom ocu pa mu reče:

– Nijedna druga ne može postati moja žena nego ona kojoj pripada ova zlatna cipelica.

Obje se sestre obradovaše jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelu i pođe u sobu da je obuje; pritom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:

– Odreži palac! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.

Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše. 

Moradoše proći pokraj groba gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube: Krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zarucnice prave nema, kKod kuce jos ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila; krene konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj na sreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika.

Na to joj mati dade nož i reče:

– Odsijeci komadić pete! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.

Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše. 

Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice. One viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zaručnice prave nema, kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; krene konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući. 

– Ni ova nije prava! – ljutio se kraljević. – Nemate li druge kćeri?

– Ne – odgovori otac. – Jos ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene, ali ona ne može biti zaručnica. 

Kad je kraljević zatražio da mu i nju pošalju, upadne maćeha zlobno:

– Ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.

No kraljević ju je svakako želio vidjeti i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije ruke i lice, podje kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogleda u lice, prepozna lijepu djevojku sto je s njim plesala i viknu: – Ovo je prava zaručnica!

Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjase.

Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije golubice u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv ne curi iz cipele, cipele joj lijepo stoje, zarucnica prava to je. 

Kliknuvši slete s drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga sa desne strane, i tako ostanu.

Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli na vjenčanje, bila je najstarija sestra s lijeve strane, a najmlađa s desne i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su se vraćali s vjenčanja bila je najstarija s desne a najmlađa s lijeve strane i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako su za svoju zlobu i neiskrenost bile kažnjene sljepoćom za čitav život.