MAJČINSKA LJUBAV

Tom je rođen u porodici koja je prije njega imala već četvoro zdrave i napredne djece. Međutim sa Tomom nešto nije bilo u redu. Sa šest mjeseci on još uvijek nije bio u stanju da prihvati hranjenje kašikom ili da drži glavu uspravno. Njegova majka Li osjetila je da se suviše sporo razvija. Odveli su ga kod pedijatra koji je rekao da prave mnogo buke ni oko čega.

’’Mnogo djece ima problema sa hranjenjem kašičicom, to je normalno’’ rekao je.’’Ja znam šta je normalno a šta nije’’, odgovorila je Li. ’’Imam još četvoro djece. Ovde nešto nije u redu.’’

Onda je odnela dijete drugom ljekaru koji joj je rekao da sačeka godinu dana da vidi da li će mali da se nekako ’’izvuče.’’Li nije preostalo ništa drugo nego da prati razvoj svog djeteta i čeka.

Tokom sljedeće godine Tom je uspio da drži glavu uspravno ali je u mnogo drugih oblasti bilo gore. Često je odbijao da jede ili bi jeo samo kašu od tikve dok mu koža ne bi dobila narandžastu nijansu. Pa ipak njegove roditelje najviše su zabrinjavali Tomovi divlji ispadi i nekontrolisani bijes. Televizor ga je posebno uznemiravao tako da je napadao i svoju stariju braću i sestre dok su gledali neki program. Tokom vožnje automobilom nekontrolisano je udarao vozača.

Kada je Tom imao oko godinu i po, njegova majka je opet obišla ljekare i specijaliste. Ovoga puta niko joj nije rekao da je Tom normalan. Jedan je smatrao da boluje od bolesti metabolizma koja može da dovede do retardiranosti. Drugi je rekao da je u pitanju oštećenje mozga prilikom rođenja, prilikom čega je mozak ostao bez kiseonika. Poslije godinu dana posjećivanja svih mogućih ljekara rečeno im je da Tom nikada neće voditi normalan život i da treba da bude smješten u neku instituciju.

Li je bila užasnuta. Kako da pošalje svoje dijete, staro samo tri godine, negde gdje bi mu zauvjek bila uskraćena mogućnost da raste zdrav?

Kada su Frenk i Li posjetili instituciju koju su im ljekari preporučili sva djeca koju su tamo vidjeli bila su ozbiljno mentalno oštećena, a mnoga od njih nisu mogla ni da komuniciraju. Tačno je da je Tom imao problema, ali to nije bilo mijesto za njega.

Jedna bolničarka pomenula im je bolnicu u An Arboru koja je možda mogla da im pomogne. Tamo su doktori i psihijatri zaključili da je Tom mentalno oštećen i da nikada neće moći da završi srednju školu. Socijalni radnik u bolnici je rekao da će Frenku i Li biti problem da gaje sina sa tako ograničenim sposobnostima. ’’On će moći da bude samo kopač kanala,’’rekli su.

Li se pobunila. Ona je voljela Toma kao i svu svoju ostalu djecu. Sigurno je da Toma neće voljeti manje zato što nije genije.

Međutim Tom je prevazišao očekivanja ljekara. Jedva su mu dozvolili da ide u redovnu školu. Iako je prolazio kroz teške periode, ne samo što je matirirao u srednjoj školi nego je završio i dvije i po godine fakulteta. Tokom tog vremena, utvrđeno je da je njegovo mentalno oštećenje emocionalnog porijekla a zatim je prema tome i liječeno.

Drago mi je što LI nije digla ruke od tog djeteta, jer sam to dijete bio ja . Sada sam na ljekovima koji kontrolišu moje emocionalne uspone i padove. I kada pogledam unazad na moje rano djetinjstvo zahvaljujem Bogu što sam imao toliko tvrdoglavu  majku koja nije htjela da sluša ljekarska pesimistička predviđanja moje sumorne budućnosti. Voljela me je dovoljno da sasluša ono što joj je srce govorilo – da su mnogo vjere i mnogo ljubavi najbolje oružje u borbi za dijete.

Tom Maligan.

Pripremila i obradila: teta  Zorica