Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide Turčin da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u ladu. U tom udari odnekud Ero: “Pomozi Bog kado!” – “Bog ti pomogao kmete! a odakle si ti kmete!” – “Ja sam, kado! s onoga svijeta.” – “Je li Boga ti! a nijesi li viđeo tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?” – “O! kako ga ne bi viđeo! on je moj prvi komšija.” – “Pa kako je, Boga ti! Kako živi?” – “Vala Bogu! zdravo je, ali se Bog me dosta muči bez ašluka: nema zašto da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu.” – “A oćeš li ti opet natrag? ne bi li mu mogao ponijeti, da mu pošljem malo ašluka?” – “Bi, zašto ne bi, ja idem sad upravo tamo.” 

– Onda Turkinja otrči tamo, đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i štogođ bude novaca u njoj, da Eri, da ponese Muji. Ero dokopa Novce, pa metne u njedra, pa bježi uz potok.

Tek što Ero zamakne uz potok, al eto ti Turčina đe vodi konja da napoji, a Turkinja te predanjga: ,.Da vidiš, moj čoveče! tuda sad prođe jedan kmet s onoga svijeta, pa kaže za našega Muju, da se muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu; te sam mu ja dala ono novaca, što je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese.” A Turčin: ,.Pa kud ode? kud ode?” A kad mu žena kaže, da je otišao uz potok, onda on brže bolje skoči na gola konja, pa poćeraj uz potok! Kad se obazre Ero i vidi Turčina, đe trči za njim, a on onda bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče vodeničaru: “Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina, da te posiječe; već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz brdo tuda oko vodenice.” Vodeničar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i, neimajući kad pitati, zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu, a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uz brdo! Ero metne vodeničarevu kapu na glavu, pa još uzme malo brašna, te se pospe, i načini se pravi vodeničar. 

U tom i Turčin dotrči pred vodenicu, pa sjaše s konja i uleti u vodenicu: “Kamo more taki i taki čovek, što je sad tu ušao u vodenicu?” – A Ero mu kaže: “Eno ga vidiš, đe uteče uz brdo.” Onda Turčin: “Drži mi more konja, drži mi konja.” 

– Ero uzme konja, a Turčin uz brdo za vodeničarom, ovamo onamo po bukviku. Kad ga već stigne i uvati, a on: “Kamo, kurvo! novci, što si prevario moju ženu, te uzeo da poneseš Muji na oni svijet?” Vodeničar se stane krstiti i snebivati “Bog s tobom, gospodaru! ja niti sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca.” I tako im prođe čitavo po sata, dok se osvijeste, i vide, šta je.

Onda Turčin potrči, na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali oćeš! Ero uzjao konja, pa otišao bez traga, a Turčin savije šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče: “Kamo, čoveče! šta uradi?” – Veli: “Tamo njoj mater! ti si mu poslala novaca, da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pješice.”