Posts from the ‘KAKO GRADIMO BOSNU’ Category

KOROV NIKNE DI GOD STIGNE – KRIVI SMO MI


Naravno, svi ćemo se sada sjetiti genijalnog Đorđa i njegove pjesme iz naslova ovog teksta. Ova pjesma je i danas jedna od onih rado slušanih, koje je ovaj čovjek smišljao kroz cijeli svoj vijek, a vjerovatno ni sam svjestan, kroz nju je rekao mnogo više nego što se to čini na prvi pogled.

 

Pročitaj ostatak…

Advertisements

Prvi koraci prema nepovratnim sredstvima evropske unije za Bosnu i Hercegovinu


MOSTAR 5. i 6. 05. 2010.

Predavači na seminarima su prakticari sa visegodisnjim iskustvom u radu na projektima EU i projektnim aplikacijama, savjetnici u firmi u vodecoj regiju na području dobivanja nepovratnih sredstava i koristenja

RR & CO Knowledge Centre Ltd iz Ljubljane.

Pročitaj ostatak…

Mogućnost osnivanja novog saveza država na Balkanu


Realna je mogućnost da se osnuje novi savez država na Balkanu, a uostalom takvu ideju podupire i Evropska unija. Ova tvrdnja dolazi iz izvora bliskih Briselu, ali se saopštava vrlo oprezno i bez posebnih detalja.

Pročitaj ostatak…

počelo izdavanje biometrijskih pasoša


Početna stranica

U BiH  je počelo izdavanje biometrijskih pasoša.

 biometricki

– Ministarstvo civilnih poslova BiH donijelo je odluku o početku izdavanja biometrijskih pasoša i 15.10.2009. god od sedam sati se više ne štampaju stare pasoške knjižice, izjavila je Feni glasnogovornica  Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka (IDDEEA) Amila Opardija.

Navodi da će svi elektronski nalozi koje Agencija dobije jutros u sedam sati biti personalizirani u biometrijske pasoške knjižice.

Opardija pojašnjava kako to znači da će biometrijske pasoše dobiti i oni građani koji su ranije predali zahtjeve, a upravni postupak nije bio završen.

– Svi nalozi koje mi dobijemo 15. 10.  u sedam sati, bilo da su predati jučer, prekjučer ili jutros bit će štampani u biometrijske pasoške knjižice, ističe Opardija.

Zakonski rok za izdavanje biometrijskog pasoša je mjesec dana.

Iz Njemačke je u našu zemlju u prvoj tranši stiglo 25.000 knjižica biometrijskog pasoša, a očekuje se do kraja godine da bude isporučeno 300.000.

Početak izdavanja biometrijskih pasoša jedan je od osnovnih uvjeta iz Mape puta za viznu liberalizaciju.

Cijena biometrijskog pasoša je 40 KM.

 

Fena

predstavljamo “Borbeni komplet za u grad”


Početna stranica

Inovativna ekipa okupljena oko domene Protest.ba u okviru rubrike “Centar za igru, šutnju i trpnju” i ovaj put pojavila se s novim ironičnim prijedlozima za svakodnevno preživljavanje u našoj zemlji. Ponukani neminovnošću izlaska i druženja, predstavili su, kako ističu, nasušno potrebni “Priručnik: Borbeni komplet za u grad”.

 borbeni-komplet-za-u-grad

 

Lunch paketi

ugrad
U Priručniku su navedeni sljedeći neophodni dijelovi odjeće, obuće i dodataka:

Ruksak.

Ima dovoljno prostora za osnovne namirnice, mnogo pregrada i zakački za kamuflažu i dodatnu funkcionalnost, proizvodi se u više varijanti, a onaj penzionerski ima ugrađeni omamljivač poštara.

Jakna.

Pogodna za sva doba dana i za slučajeve kad treba izgledati nevidljivo, rastezljiva i prilagodljiva i pancirnim dodacima, postavljena čistom runskom vunom, za ekstremne uslove, ublažavanje udarca i kao pogodno plovilo.

Pancir.

Uvijek i na svakom mjestu, ne bilo vam mrsko, nabacite pancirni prsluk, poručuju kreatori priručnika, objašnjavajući da svojim sastavom spremno ublažava direktne udarce “do razine gelera”.

Duge gaće.

Nikad, ni za živu glavu, a upravo zbog nje, ne napuštajte svoje utočište bez rezervnih dugih gaća. Osim preživljavanja u ekstremnim uslovima, njihova uloga je upečatljiva i u trenucima uneređivanja od straha izazvanog eventualnom nepodopštinom, izljevom sile i razmjene vatre između sukobljenih strana u gradu.

Čizme.

Opisane kao originalne i funkcionalne, gumene čizme predviđene su, između ostalog, za savladavanje rupa u centru grada.

Šljem i brile za u grad.

Upotreba šljema, osim u kevlarskoj zaštiti od puščanog zrna, je pogodna i u zaštiti od grada (tuče), smeća s balkona, daske sa novogradnje najnovijeg tržnog centra ili da Vam šta slučajno ne padne na pamet, dok će brile preduprijediti da vam bilo šta upadne u oko, bilo da se radi o prašini, smogu, štrcanju ili kamičku ispaljenom ispod točka uzavrelog “benvejca” na semaforu.

Prva pomoć.

Sastoji se od prvog zavoja (moguć odabir boje i dezena) kojim možete previti ranu od metka i druge povrede kako bi izbjegli krvarenje i smrt dok ne stignete do prve stanice hitne pomoći, bašlije (za hvatanje zavoja), žileta (za brzo i lagano rezanje zavoja). Napomena: Koliko god se situacija činila beznadežnom, žilet NE koristiti za rezanje vena.

Namirnice.

Preporučuje se upotreba isprobanog i nadaleko čuvenog “smeđeg lunch paketa” koji sadrži sve osnovne namirnice koje zadovoljavaju dnevnu potrebu prehrane individue, a provjereno može trajati i po tri dana u ekstremnim uslovima opsade ili opkoljavanja.

I za kraj, iz Protesta negiraju bilo kakvu namjeru zastrašivanja, širenja panike i najave ratnog stanja, te dodaju kako su bili inspirisani stvarnom potrebom za preživljavanjem “u modernom društvu opijenom demokratijom, a realiziranog bezakonjem, kriminalom, krizom morala, izgubljenih vrijednosti, potpuno podleglog turbofolk miljeu u kojem je pucanj ekvivalent snazi argumenta.”

hoće li Bosna umrijeti


Ovim našim harambašama Bože nemoj opraštati – jer jako dobro znaju što čine.

OPST BiH

Što će se desiti sa Bosnom i Hercegovinom?

Hoće li konačno na red doći ustavne promjene i to takvog obima, koje će ovu Daytonsku definitivno pokopati?

Nije li pruđanska trojka na tom i takvom putu?

Odmah mogu reći da mislim, da nije. Prije svega Čović Tihić i Dodik ne mogu dogovoriti ništa što izlazi iz okvira Daytonskog sporazuma. I sasvim je pogrešno tumačiti da Međunarodna zajednica podupire ustavne promjene koje kao zagovaraju i dogovaraju spomenute bosanske i hercegovačke harambaše.

Sasvim je jasno da Amerika, EU i drugi relevantni svjetski čimbenici podupiru „svaki“ dogovor političara u BiH. Međutim, zar se ovaj cirkus kojim upravljaju Čović Tihić i Dodik, može nazvati nekakvim dogovorom. Nije dobro da se ponavljam, ali očito moram jer neki u ovoj državi ne znaju gdje im je glava, a gdje guzica. ČOVIĆ. TIHIĆ I DODIK NE MOGU DOGOVORITI NIKAKVE USTAVNE PROMJENE. Pogotovo ne, ako misle amandmanima mijenjati ono što je krvlju stvoreno. I što je zločinom nametnuto. A međunarodna zajednica neće sigurno biti dio ovog cirkusa.
Ustavne promjene u BiH su moguće jedino „Daytonom 2“. Dakle nekom novom međunarodnom konferencijom, uz snažno sudjelovanje i posredovanje međunarodne zajednice. Prema tome „živio Prud, Prud je mrtav“. Nije li to potvrđeno u Mostaru kada je Dodik i napustio pregovore dajući ultimatum „federalcima“. Dodikov čin je bio samo pitanje vremena. Da to nije uradio Dodik, uradio bi Tihić. Čović sigurno ne bi, jer on je zadovoljan sa svojom „Eranijom“ ma kakva bila.

Hajde i da harambaše nešto i mogu dogovoriti. Postavlja se pitanje što mi u Posavini tu možemo dobiti a što izgubiti? Dodik čvrsto stoji na stavovima da je Republika Srpska nedodirljiva. Čović ga očito maksimalno podržava. Jer kada je Dodiku bilo priopćeno da je dobio čestitku od SIPA-e, najuznemirenija osoba u BiH u tom trenutku je bio sam Dodik. Kako i ne bi, o glavi mu se radi. A istovremeno najtužnija osoba u BiH je bio Dragan Čović koji nije krio emocije kojima je pokazivao kako suosjeća sa Dodikom. Što to treba da znači? Pa upravo to, da je Čoviću Dodik jedina uzdanica u glavni suigrač u razbijanju BiH. Međusobno se podržavajući, poručuju samo jedno. Svakom njegovo 1/1, pa kudgod koji mili moji.

Dakle kako stvari stoje, takvi dogovori bi mogli polučiti samo jedno. A to je, nikakvo dobro Hrvatima u Posavini, ili još gore svugdje u Bosni. Hrvati bi najvjerojatnije izgubili i one dvije enklavice u Posavini. Pa čak i da ih ne izgube, zar bi i to bilo konačno pravedno rješenje. Što je sa cijelom Bosanskom Posavinom koja je neupitno ponajviše hrvatska? Otkuda Čoviću pravo da se odriče naših stoljetnih ognjišta, koja su uvijek bila naša? Zašto Čović ne postavi pitanje povratka Bosanske Posavine Hrvatima? Što nam uopće vrijede ustavne promjene kojim bi zločin, genocid i otimačinu proglasili legalnim.

Sreća naša pa u BiH nisu svi veslo sisali. Jer da jesu, Posavci bi izgubili i ovo što imaju. A Čović ne može imati mandat da poklanja hrvatsku posavsku zemlju kao tuđu prćiju. Posavci su do sada previše izgubili i bez pravednog rješenja posavskog pitanja nikakve harambaše i nikakvi bakrači neće od kusura praviti veresiju. A međunarodna zajednica sebi neće dozvoliti luksuz da im osvjedočeni kriminalci posluže kao primjer kako se u BiH dogovaraju ustavne promjene.

A ovim našim harambašama Bože nemoj opraštati – jer jako dobro znaju što čine.

Dean Rant
Piše: Dean Rant

ostajte ovdje!


Zašto odlaze ljudi iz Bosne i Hercegovine?

ŽENDRAG, fotografija: Mato Bicvic

PEJSAZ


Piše: Ivo Kobaš

Zvali su me moji učenici iz Bosanskog Šamca na proslavu tridesete godišnjice mature. Bilo mi je veoma žao što se nisam mogao odazvati tom pozivu, jer sam dan prije morao na put u Holandiju. Zatim sam obaviješten da će se moja generacija iz gimnazije sastati u Orašju da obilježi trideset petu godišnjicu mature. Dan kasnije moja žena je pozvana na tridesetu godišnjicu mature u Brčko koja se trebala održati, kakva slučajnost, istog dana kad i moja svečanost. Nema potrebe da vam opisujem koliko mi je žao što smo već ranije preuzeli neke obaveze koje nikako nismo mogli izbjeći i što nismo mogli biti na, nama tako važnoj, svečanosti.

A zbog čega su nam toliko važni ti susreti? Prije svega zbog toga što je to rijetka prilika da vidimo svoje drage prijatelje koji su razasuti po bijelom svijetu tako da ih je vrlo teško sresti mimo ovakvih susreta.

Već sam pomalo i zaboravio na propuštenu priliku da vidim svoje školske drugove, kad mi se, pun utisaka, javi jedan prijatelj koji je bio na sličnom susretu, na dvadesetoj godišnjici mature. Sama činjenica da mi piše u pet ujutro dovoljno govori. Ushićeno kaže da je vidio svoje prijatelje koji su došli iz Australije, Amerike, evropskih zemalja, ali i iz susjednih Hrvatske i Srbije. Naravno, ima ih i iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine, pa i iz Brčkog.

Dakle, nije sudbina smo moje generacije da se razilazi po svijetu i da željno čeka ovakve susrete da se bar malo vidi i progovori. To me ponuka da malo razmislim baš o tom problemu, o vječitom odlasku ljudi sa našeg područja. Zašto odlaze? Dokle?

Zaista, Bosna i Hercegovina je zemlja koju stalno napuštaju njeni podanici. Naišao sam na podatak u koji prosto ne mogu povjerovati, a to je da u Turskoj živi blizu pet miliona ljudi koji su našeg porijekla. Ne samo muslimana, nego i kršćana, koji su i do danas zadržali svoju vjeru. Tamo su počeli odlaziti sa dolaskom Turaka u naše krajeve, a znatno više njihovim odlaskom.
U gotovo svakoj evropskoj državi, više ili manje, ima naših iseljenika. U obje Amerike i Australiji također. A, bogme, nađe se poneko i u Africi i Aziji. Susjedne zemlje su posebna priča. Smatra se da je u Hrvatskoj bar petina stanovništva bosanskohercegovačkih korijena, a povelik ih je procent i u Srbiji. Kada bi se sve to sabralo, čini se da bi Bosna i Hercegovina bila mnogo veća ona u dijaspori nego u vlastitim granicama. I ponovo se nameće pitanje: Zašto je to tako?

Ako se vratimo u prošlost, vidjet ćemo da imamo prebogatu povijest. Reklo bi se, i previše historije po metru kvadratnom. Vječito smo na mjestu sudara i sukoba, na nekoj granici: granici Istoka i Zapada, granici Sjevera i Juga, granici kršćanstva i islama, granici pravoslavlja i katoličanstva i ko zna kakvih sve granica. I kada velike sile zasvrbi, najlakše im nekako uvijek bude počešati se po leđima Bosne i Hercegovine. Kršćanstvu zasmeta što su bogumili baš tu, pred vratima, pa ih onda par stotina godina ugnjetava dok ih ne prevede na «pravu vjeru». Onda Turci baš dotle stignu u svojim osvajanjima i prevode te iste ljude na «još praviju vjeru». Sve obračune i nesporazume koje imaju susjedi, Austrijanci i Turci, najlakše rješavaju na granici, u Bosni i Hercegovini, i tu se stalno «drži vatra» i po njihovoj potrebi rasplamsa više ili manje, ali nikada ne gasi u potpunosti. Zlu ne trebalo!

Stvorena je i Kraljevina SHS, gdje je Bosna i Hercegovina bila nešto što je bilo kao strano tijelo, što je trebalo iskrčmiti što prije, ali bi moglo biti nesporazuma oko podjele plijena, pa se to ostavljalo za bolja vremena. Slično je bilo i u Jugoslavijama, mada je kasnije Bosna i Hercegovinu po Ustavu bila ravnopravna republika sa ostalima.

A i velikim silama je odgovaralo da ne bude sve potaman. Nije slučajno što je iskra za Prvi svjetski rata krenula iz Bosne i Hercegovine. Zašto bi neke zemlje to uradile u svojoj kući, kad postoji Bosna?! O Drugom svjetskom ratu da i ne govorimo. Sve ofanzive su vođene po Bosni i Hercegovini, što je zahtijevalo i najveće žrtve. Posljednji rat se sveo gotovo isključivo u granice Bosne i Hercegovine. «Branile» su nas Srbija i Hrvatska, prvi Srbe, a drugi Hrvate. To me podsjetilo na Drugi svjetski rat, kada je Hitler branio Švabe po Rusiji (Sudet), Poljskoj, Češkoj, Vojvodini… Rezultat: gdje god ih je branio, tamo ih više nema. Jedino su Švicarci rekli: «Stop! Nas ne brani, ne treba!», i tamo su ostali do danas. Možemo li nešto iz toga naučiti?
A velike sile? Što nam one ne pomognu? Pomažu nam, itekako! Ali onako kako njima odgovara. A njima, čini se, odgovara da imaju jednu ovakvu zemlju preko čijih leđa mogu pokazivati svoju «principijelnost». Njima odgovara i da imaju na koga pokazivati prstom kao loš primjer, kao: «Pogledajte kako je tamo, kod nas je odlično!» Šalju nam pomoć, ali samo da preživimo, da možemo biti dovoljno sposobni za novi rat kad to njima bude odgovaralo. Njima ne treba partner, nego rudnik iz koga će, prema potrebama, crpiti radnu snagu, treba im teritorija pogodna za nuklearni otpad, mjesto i stanovništvo za isprobavanje novih lijekova, razvoj opasne industrije, a posebno mjesto gdje je moguće bez velikih problema početi novi rat kada njima zatreba. Zato se ovdje i ne nastoji riješiti problem trajno, nego samo privremeno. Sjećam se kako je prije nekoliko godina istaknuto od međunarodnih faktora (Meni se čini, nekako sa zabrinutošću!) da je u Bosni i Hercegovini postignut veći mirovni napredak za nekoliko godina, nego u Irskoj za trideset. I imam utisak da smo od tada počeli nazadovati. Slučajno?!
Namjerno nam naprave takvu državu kakvu ni najveći nepoznavalac funkcioniranja države ne bi uspio sklepati, kako bismo se imali oko čega svađati. Svi su nezadovoljni, ali neki u nekim segmentima. Svi bi je željeli promijeniti, ali na način koji nije prihvatljiv za druge. Jedni žele konačnu podjelu po principu «Ko je jamio – jamio», drugi hoće treći entitet, treći unitarnu BiH, a svi se kunu da žele u Evropu gdje se brišu i već postojeće granice. Razumije li neko tu logiku?! Međunarodni zvaničnici sve gledaju i govore da je to glupost, ali samo toliko da se ono što govore ne shvati ozbiljno. Jer ako se počne normalno raditi, ostadoše oni bez tako lijepih položaja i visokih zarada preko noći. Ogroman procent brojnih donacija otišao su upravo u njihove džepove. I nikako nije slučajno što je napredak sporiji nego što nam je svima jasno da je moguć.

Ništa ovdje nije slučajno. Ali istina je da smo, ipak, mi glavni krivci za to. Bez naše volje ništa ne bi prošlo. Ne tjeraju nas drugi da navijamo na utakmici za susjednu zemlju kada igra protiv naše, nego to mi sami želimo. Ne tjeraju nas drugi da preziremo latinicu ili ćirilicu, umjesto da se ponosimo njima, nego mi to želimo. Nisu nam drugi rušili džamije, crkve i kulturne spomenike, nego mi sami. Mi sami ne dozvoljavamo ni susjedima druge vjere da se vrate svojim kućama, a onda kukamo što se smanjuje broj stanovnika, što nam škole ostaju puste. Mi smo stalno kivni na vlast koja radi sve naopako, a onda na izborima glasamo za iste. I kako onda oni izvan ne bi bez po muke manipulirali i nama i našom zemljom? Kako će oni voljeti našu zemlju, ako je mi sami ne volimo?

Zato mi se čini da će se ovdje još dugo pisati pjesme u stilu «Ostajte ovdje» i da će se još dugo maturanti radovati svojim jubilarnim okupljanjima kako bi se vidjeli i sa onima sa drugih kontinenata. Ili neće? Možda nas uskoro neće ni biti, pa će ovaj problem tako biti, napokon, trajno «riješen»?

Ivo Kobaš

savjet lopovima na vlasti


ljepota 

CEL 001

CEL 002

CEL 003

CEL 004

CEL 005

CEL 006

CEL 007

geometrija Drine




Kada Bosna nije bila mala
Drina joj je bila simetrala

Dok još nismo skrenuli sa puta
Bila nam je stranica trokuta

Al kad dodje dinastija Blenta
Drina nam je još jedva – tangenta.

Muharem Mujcinovic
Lukavac, Bosna

KOMENTAR: Veoma duhovito, s tim da se u trecem stihu ne radi o “dinastija Blenta”. Pretpostavljam da je ta rijec izabrana zbog rime. Medjutim, probaj sa rijecju koja bolje opisuje kvarnost doticne dinastije. Dakle, probaj ovako:

Al’ kad dodje dinastija izmeta,
Drina nam je još jedva – tangenta.

ne daj se generacijo!


STVARNOST NAŠIH GENERACIJA

Za djecu koja su poznavala ovakav novac

Extra generacije

1950…..1960….1970

GEN001

Naše mame su kuhale s Vegetom, za tatu je “Gavrilović mesni narezak” bio zakon, djeca nisu razumjela zašto otac obožava “ljuti ajvar od Jadranke”, ali znali smo zašto mama tako rado jede “Kraš bombon 505 sa crtom”.

Odrasli su pušili cigarete  DRAVA, omladina je žvakala Bazooke šumi.

GEN002

Rodili smo se i preživjeli iako naše majke nisu bile na

ultrazvuku, iako su radile do zadnjeg dana trudnoće, a za liječenje

Su uzimale ASPIRIN.

Preživjeli smo iako su naši očevi služili domovini i JNA i to do tri

godine i iako se za tjelesne i duševne bolesti upotrebljavao univerzalni lijek domaća šljivovica…..

 GEN003

Nismo pili filtriranu vodu a ostali smo zdravi, u sedmoj godini

smo se ponekad popiškili u krevet jer nismo imali Pampers pelene.

Za razliku među spolovima nismo saznavali na forumima nego iz

revija za mlade, igrali smo se doktora i sve nam je bilo jasno.

Hit ljeta je bila Cockta s puno šećera i Ledo sladoled u čašici od

polumasnog mlijeka, pa opet nismo bili predebeli.

Postali smo pioniri!

GEN004

Družili smo se, u igri se porezali na staklo, slomili zub, poderali hlače,

padali sa susjedovog krova i dobijali modrice. U trećem razredu smo

poljubili djevojčicu/dječaka iz razreda, ravnatelju stavili grudvu snijega

u šešir, od učitelja dobili ćušku. Naši roditelji nisu radi odštete

unajmljivali odvjetnike i nisu ulagali tužbe na sudu.

 GEN005

Nismo imali Playstation, nikakve video igrice, nismo imali 99 TV kanala

nego samo dva i to onaj drugi samo navečer, nismo imali DVD-playere,

mobitele, kompjutore, chat room-ove….

Imali smo stripove, družili smo se, igrali smo se kaubojai indijanaca,

penjali se po drveću, padali na tlo, izgubili se na cijeli dan u obližnjoj

šumi i zaboga preživjeli.

GEN006

Kao djeca smo se vozili u automobilima bez sigurnosnih pojaseva, na

motorima, po troje, bez kacige. Policija je imala nova luksuzna vozila.

Odrastali smo, slušali Indexe, Bijelo dugme, the Beatles, Blondy,

Furali smo se na hippy stil.

Međutim pred školama nismo nikome prodavali drogu

GEN007

Bili smo na radnim akcijama, svoje mišljenje izražavali

protestima. S veseljem očekivali 25. maj praznik Titove omladine i

pratili put štafete mladosti.

Neki su govorili da nas nosi pogrešan tok, jer smo slušali ploče i

Svirali rok. Odgovarali smo im:

“RAČUNAJTE NA NAS” .

GEN008

Imali smo slobodu, tražili smo pravdu, učili smo se dužnostima,

naučili smo živjeti s pravima i dužnostima!

Naše generacije su dale najviše uspješnih sportaša,

izumitelja i znanstvenika do danas.

GEN009

Odrastali smo kao prava djeca po zakonima prirode,

dok nisu počeli sudovi, vlade i njene

institucije određivati kako trba živjeti.

Ako si dio generacije “NEDAJ SE GENERACIJO”

GEN010

Pozdrav EXTRA generacijama,

1950……1960……1970.

ŽIVJELI  PRIJATELJI 

Predložite svojoj djeci da pročitaju ove redove,

da vide kako su živjeli njihovi roditelji i PREŽIVJELI!

GEN011

iskorak


5 do dvanaest 

….Oni svi koji su za jedinstvo, oni svi koji se ovoga trenutka plaše, vjerujte, strah će prestati onoga trenutka kada izađemo jer

očito da smo prepušteni sami sebi…. 

Kada dijete pravi prve korake, nemoguće je ne primjetiti strah u njegovim očima i grč u njegovom tijelu pred puštanje roditeljskih ruku i polasku u novi život. Sa prvim korakom strah u očima poprima drugi odsjaj i one postaju veće, razdraganije i još usplahirenije. Osmjeh polako počinje da se migulji i svaki slijedeći korak predstavlja jednu novu avanturu koju dječiji organizam sigurno još dugo vremena prerađuje kroz buđenje u noćne sate. Helem, hodanje sostvenim nogama je prirodna stvar i ponavlja se svakodnevno. Dječija volja, ustrajnost, naivnost i upornost su upravo ključni elementi da bi se napravio prvi korak. Prvi korak je bitan…i bolan. Prvi korak je pun straha ali strah prestaje onog trenutka kada se osjeti slast iskoraka i drugačije perspektive, novog osjećaja za prostor i sopstvenog priznanja sebe kao uspješnog kreatora nove situacije. Baš kao što su bebe izazvane da naprave prvi korak tako smo i mi i naša generacija izazvani da napravimo iskorak u novu realnost. Jedan novi korak praćen strahom koji će nam dati sasvim novu perspektivu naših života i našeg poimanja u svijetu punom korupcije, punom mržnje, omalovažavanja i podeštavanja. Onog trenutka kada mi ustanemo i izađemo shvatićemo da biti prepušten sam sebi nosi izazov za iskorakom koji nam daje nove spoznaju i nove vidike. U Bosni su ljudi uvijek bili prepušteni sami sebi i nije im strano da se bore za sebe i sopstvenu egzistenciju. Ovaj put je potrebno uraditi iskorak i shvatiti da smo mi nosioci OVOG procesa. Otvara se novi proces u historiji čovječanstva a samim tim i novi proces u našoj historiji i u našem životu. Ovaj novi proces će dominirati našim životima u slijedećem vijeku. Ovo je naš proces, ispred nas su naši dani i mi ih trebamo ispunjavati. Samo ako ustanemo i izađemo. Ja sam ubjeđen mi ćemo USTATI.

dokažimo da možemo pobjediti i sebe


 

5 do dvanaest…Dokažimo da nemanima trebamo stati u kraj i da izađemo onako kako smo izlazili kada smo pobjeđivali i kada ćemo uvijek pobjediti… 

Ima li u našoj svijesti potreba da pobjedimo , ….ima li kod nas svijest da trebamo pobijediti na zajedničkom nivou. Ima li naša svijest neko drugo poimanje osim da bude samo od danas do sutra, ona koja treba samo da preživi i na tome se sve završava. Svjedoci smo jednog propalog načina razmišljanja da se treba u svaku stvar miješati i pokušati je uzdignuti na nivo svetinje. Nije ništa slučajno. A kada se nešto golemo dogodi onda treba da se dogode promjene. Promjene u društvu, promjene u glavama pojedinaca. Kod mene se dešava promjena, evo samim tim što pišem, kucam i govorim. Da me neko čuje, pa makar i ne čuo … meni je lakše jer govorim ono što mislim. Možda i nije pravo (nekome) ali meni jeste, važno je da se govori. Jesmo li mi ikad izlazili kao pobjednici, ili smo mi izlazili kao oni koji su trebali da samo izađu, da ostanu, da prežive. Nekako me sve više okupira ova zamisao da li smo nekad  bilježili uspješne pobjede osim onih nekoliko. Moramo početi, učiti se, da pobjeđujemo. Mi to možemo. Jer pobjeda je za ljude, borce, ….a mi smo borci…borci za slobodu, borci za mir, borci za opstanak, borci za druge…. Možemo mi biti i borci za pobjedu. Moramo promjeniti taktiku. Ne smijemo „na male“ igrati, pobjedićemo ako se preustrojimo da igramo „na velike“. Kad smo igrali na velike tada smo nešto i uspjevali,  inače slabo. Ustvari…ono prethodno razmišljanje se potvrđuje i kontam da SMO MI USTVARI POBJEDNICI. Mi imamo pobjednički mentalitet, samo što su nas skontali i žele nas povući na mali teren, na kanton, na entitet… na etnos. Ali mi smo svjetski igrači i dokazali smo pobjede….. 

Mi smo pobjednici u toleranciji, mi smo pobjednici u strpljenju, mi smo pobjednici u opraštanju, mi smo zaista pobjednici…. Stvoreni smo kao pobjednici i mi ćemo uvijek na novo pobjeđivati. Naša pobjeda će trajati SVE DOK MI TO BUDEMO ŽELJELI.