Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan. U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmjehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.

 

Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo. Dvadeseto stoljeće s filozofijom Henri Bergsona,1859- 1941, (francuski filozof i nobelovac 1927.god) i Helmuth Plessnera, 1892- 1985, (njemački filozof i sociolog) potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja.

Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tog trena samo korisnik života, pretvara u izvor životne energije.
Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam “elan vital”, kao pozadinu svih živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari.
Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao “kazna” i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije.

POGLEDAJTE KAKO TO RADE DJECA!