Zašto odlaze ljudi iz Bosne i Hercegovine?

ŽENDRAG, fotografija: Mato Bicvic

PEJSAZ


Piše: Ivo Kobaš

Zvali su me moji učenici iz Bosanskog Šamca na proslavu tridesete godišnjice mature. Bilo mi je veoma žao što se nisam mogao odazvati tom pozivu, jer sam dan prije morao na put u Holandiju. Zatim sam obaviješten da će se moja generacija iz gimnazije sastati u Orašju da obilježi trideset petu godišnjicu mature. Dan kasnije moja žena je pozvana na tridesetu godišnjicu mature u Brčko koja se trebala održati, kakva slučajnost, istog dana kad i moja svečanost. Nema potrebe da vam opisujem koliko mi je žao što smo već ranije preuzeli neke obaveze koje nikako nismo mogli izbjeći i što nismo mogli biti na, nama tako važnoj, svečanosti.

A zbog čega su nam toliko važni ti susreti? Prije svega zbog toga što je to rijetka prilika da vidimo svoje drage prijatelje koji su razasuti po bijelom svijetu tako da ih je vrlo teško sresti mimo ovakvih susreta.

Već sam pomalo i zaboravio na propuštenu priliku da vidim svoje školske drugove, kad mi se, pun utisaka, javi jedan prijatelj koji je bio na sličnom susretu, na dvadesetoj godišnjici mature. Sama činjenica da mi piše u pet ujutro dovoljno govori. Ushićeno kaže da je vidio svoje prijatelje koji su došli iz Australije, Amerike, evropskih zemalja, ali i iz susjednih Hrvatske i Srbije. Naravno, ima ih i iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine, pa i iz Brčkog.

Dakle, nije sudbina smo moje generacije da se razilazi po svijetu i da željno čeka ovakve susrete da se bar malo vidi i progovori. To me ponuka da malo razmislim baš o tom problemu, o vječitom odlasku ljudi sa našeg područja. Zašto odlaze? Dokle?

Zaista, Bosna i Hercegovina je zemlja koju stalno napuštaju njeni podanici. Naišao sam na podatak u koji prosto ne mogu povjerovati, a to je da u Turskoj živi blizu pet miliona ljudi koji su našeg porijekla. Ne samo muslimana, nego i kršćana, koji su i do danas zadržali svoju vjeru. Tamo su počeli odlaziti sa dolaskom Turaka u naše krajeve, a znatno više njihovim odlaskom.
U gotovo svakoj evropskoj državi, više ili manje, ima naših iseljenika. U obje Amerike i Australiji također. A, bogme, nađe se poneko i u Africi i Aziji. Susjedne zemlje su posebna priča. Smatra se da je u Hrvatskoj bar petina stanovništva bosanskohercegovačkih korijena, a povelik ih je procent i u Srbiji. Kada bi se sve to sabralo, čini se da bi Bosna i Hercegovina bila mnogo veća ona u dijaspori nego u vlastitim granicama. I ponovo se nameće pitanje: Zašto je to tako?

Ako se vratimo u prošlost, vidjet ćemo da imamo prebogatu povijest. Reklo bi se, i previše historije po metru kvadratnom. Vječito smo na mjestu sudara i sukoba, na nekoj granici: granici Istoka i Zapada, granici Sjevera i Juga, granici kršćanstva i islama, granici pravoslavlja i katoličanstva i ko zna kakvih sve granica. I kada velike sile zasvrbi, najlakše im nekako uvijek bude počešati se po leđima Bosne i Hercegovine. Kršćanstvu zasmeta što su bogumili baš tu, pred vratima, pa ih onda par stotina godina ugnjetava dok ih ne prevede na «pravu vjeru». Onda Turci baš dotle stignu u svojim osvajanjima i prevode te iste ljude na «još praviju vjeru». Sve obračune i nesporazume koje imaju susjedi, Austrijanci i Turci, najlakše rješavaju na granici, u Bosni i Hercegovini, i tu se stalno «drži vatra» i po njihovoj potrebi rasplamsa više ili manje, ali nikada ne gasi u potpunosti. Zlu ne trebalo!

Stvorena je i Kraljevina SHS, gdje je Bosna i Hercegovina bila nešto što je bilo kao strano tijelo, što je trebalo iskrčmiti što prije, ali bi moglo biti nesporazuma oko podjele plijena, pa se to ostavljalo za bolja vremena. Slično je bilo i u Jugoslavijama, mada je kasnije Bosna i Hercegovinu po Ustavu bila ravnopravna republika sa ostalima.

A i velikim silama je odgovaralo da ne bude sve potaman. Nije slučajno što je iskra za Prvi svjetski rata krenula iz Bosne i Hercegovine. Zašto bi neke zemlje to uradile u svojoj kući, kad postoji Bosna?! O Drugom svjetskom ratu da i ne govorimo. Sve ofanzive su vođene po Bosni i Hercegovini, što je zahtijevalo i najveće žrtve. Posljednji rat se sveo gotovo isključivo u granice Bosne i Hercegovine. «Branile» su nas Srbija i Hrvatska, prvi Srbe, a drugi Hrvate. To me podsjetilo na Drugi svjetski rat, kada je Hitler branio Švabe po Rusiji (Sudet), Poljskoj, Češkoj, Vojvodini… Rezultat: gdje god ih je branio, tamo ih više nema. Jedino su Švicarci rekli: «Stop! Nas ne brani, ne treba!», i tamo su ostali do danas. Možemo li nešto iz toga naučiti?
A velike sile? Što nam one ne pomognu? Pomažu nam, itekako! Ali onako kako njima odgovara. A njima, čini se, odgovara da imaju jednu ovakvu zemlju preko čijih leđa mogu pokazivati svoju «principijelnost». Njima odgovara i da imaju na koga pokazivati prstom kao loš primjer, kao: «Pogledajte kako je tamo, kod nas je odlično!» Šalju nam pomoć, ali samo da preživimo, da možemo biti dovoljno sposobni za novi rat kad to njima bude odgovaralo. Njima ne treba partner, nego rudnik iz koga će, prema potrebama, crpiti radnu snagu, treba im teritorija pogodna za nuklearni otpad, mjesto i stanovništvo za isprobavanje novih lijekova, razvoj opasne industrije, a posebno mjesto gdje je moguće bez velikih problema početi novi rat kada njima zatreba. Zato se ovdje i ne nastoji riješiti problem trajno, nego samo privremeno. Sjećam se kako je prije nekoliko godina istaknuto od međunarodnih faktora (Meni se čini, nekako sa zabrinutošću!) da je u Bosni i Hercegovini postignut veći mirovni napredak za nekoliko godina, nego u Irskoj za trideset. I imam utisak da smo od tada počeli nazadovati. Slučajno?!
Namjerno nam naprave takvu državu kakvu ni najveći nepoznavalac funkcioniranja države ne bi uspio sklepati, kako bismo se imali oko čega svađati. Svi su nezadovoljni, ali neki u nekim segmentima. Svi bi je željeli promijeniti, ali na način koji nije prihvatljiv za druge. Jedni žele konačnu podjelu po principu «Ko je jamio – jamio», drugi hoće treći entitet, treći unitarnu BiH, a svi se kunu da žele u Evropu gdje se brišu i već postojeće granice. Razumije li neko tu logiku?! Međunarodni zvaničnici sve gledaju i govore da je to glupost, ali samo toliko da se ono što govore ne shvati ozbiljno. Jer ako se počne normalno raditi, ostadoše oni bez tako lijepih položaja i visokih zarada preko noći. Ogroman procent brojnih donacija otišao su upravo u njihove džepove. I nikako nije slučajno što je napredak sporiji nego što nam je svima jasno da je moguć.

Ništa ovdje nije slučajno. Ali istina je da smo, ipak, mi glavni krivci za to. Bez naše volje ništa ne bi prošlo. Ne tjeraju nas drugi da navijamo na utakmici za susjednu zemlju kada igra protiv naše, nego to mi sami želimo. Ne tjeraju nas drugi da preziremo latinicu ili ćirilicu, umjesto da se ponosimo njima, nego mi to želimo. Nisu nam drugi rušili džamije, crkve i kulturne spomenike, nego mi sami. Mi sami ne dozvoljavamo ni susjedima druge vjere da se vrate svojim kućama, a onda kukamo što se smanjuje broj stanovnika, što nam škole ostaju puste. Mi smo stalno kivni na vlast koja radi sve naopako, a onda na izborima glasamo za iste. I kako onda oni izvan ne bi bez po muke manipulirali i nama i našom zemljom? Kako će oni voljeti našu zemlju, ako je mi sami ne volimo?

Zato mi se čini da će se ovdje još dugo pisati pjesme u stilu «Ostajte ovdje» i da će se još dugo maturanti radovati svojim jubilarnim okupljanjima kako bi se vidjeli i sa onima sa drugih kontinenata. Ili neće? Možda nas uskoro neće ni biti, pa će ovaj problem tako biti, napokon, trajno «riješen»?

Ivo Kobaš