5 do dvanaest….. izađimo na ulice i rukama zaustavimo ono što nas u noći može dočekati i da se više nikad ne probudimo …. 

Vrijeme teče baš kao što suze, potoci i rijeke teku. I oni a i vrijeme imaju svoje izvore. Izvor vremena je tako daleko da nam je dovoljno da shvatimo da se događaji moraju ponavljaju kako bi se ono ispunilo. Činjenica je da se događaji uglavnom ponavljaju. Tako dolazi jedna nova epoha iz bosankohercegovačkog dijela vremena. Opet događaji oko granica,  oni dogovaraju i prekrajaju a mi samo stojimo i gledamo šta će se desiti. Ovaj put slobodni, ovaj put odmorni, ovaj put sa mnogo više prijatelja nego što smo imali, ovaj put iskusniji i mudriji, ovaj put mlađi, jači, školovaniji i bogatiji, ovaj put u svakom pogledu napredniji nego zadnji put… pred istim činom …. ALI MI ŠUTIMO!!! MI ŠUTIMO I GLEDAMO. 

Možda je nekad i negdje postojao bolji način za komunikaciju ali mi i naša generacija sigurno nikad nismo imali bolje i efikasnije načine da se čuje naš krik. Krik , kojim bi barem na ovaj način mogli da iskažemo svoje. Bine su zauzete pokušajima da se pronađe koja zvijezda viška. I to u onim rezervnim terminima. Centralne termine, sa glavnim zvijezdama koje uzurpiraju naše živote ipak čine političari (uglavnom poznati) koji raspamećuju. U pravom smislu te riječi. 

Došlo je vrijeme,… došli smo u fazu kad možemo i mi zboriti i kada naša riječ ima sigurno više vrijednosti nego njihove … koje se ispaljuju uglavnom da pogode druge. Naše riječi su uprte prema nama, da jedni druge ojačamo a da oslabi one koji će djelo svojih ruku nama u naslijeđe ostaviti. Ulice današnjice imaju druge oblike, ove ulice su prohodnije i njima se lakše kreće. Zato nastavimo graditi našu mrežu stavova, našu mrežu krikova… Naša mreža koja će biti snažna onoliko koliko smo snažni mi svi zajedno … zajedno sa dimenzijom koja se dogodi kada smo jedinstveni. 

Ono što nas može preko noći zadesiti i da se nikad ne probudimo jeste mogućnost da ostanemo naučeni da budemo gluhi. Da ostanemo naučeni da budemo nijemi i slijepi. To ovaj put ne smijemo sebi dozvoliti. Ovdje se radi o konceptima i modelima koji će oni  NAMA pripremiti i koji će nama u amanet ostati. Ako sad naučimo šutjeti i ako sad naučimo biti pokorni pred tuđim nerealnim stavovima nećemo imati prilike ni da se razvijamo, da diskutujemo…nećemo imati prilike da učimo iz ogromnog, otvorenog društa kojem se krećemo u susret. 

Ako sve ovo ostane samo pisanje po digitalnim zidovima, nije ni bitno, Bogu hvala neko nam je obezbjedio dovoljno zidova a šta su nam ovi obezbjedili?