5 do dvanaest…Dokažimo da nemanima trebamo stati u kraj i da izađemo onako kako smo izlazili kada smo pobjeđivali i kada ćemo uvijek pobjediti… 

Ima li u našoj svijesti potreba da pobjedimo , ….ima li kod nas svijest da trebamo pobijediti na zajedničkom nivou. Ima li naša svijest neko drugo poimanje osim da bude samo od danas do sutra, ona koja treba samo da preživi i na tome se sve završava. Svjedoci smo jednog propalog načina razmišljanja da se treba u svaku stvar miješati i pokušati je uzdignuti na nivo svetinje. Nije ništa slučajno. A kada se nešto golemo dogodi onda treba da se dogode promjene. Promjene u društvu, promjene u glavama pojedinaca. Kod mene se dešava promjena, evo samim tim što pišem, kucam i govorim. Da me neko čuje, pa makar i ne čuo … meni je lakše jer govorim ono što mislim. Možda i nije pravo (nekome) ali meni jeste, važno je da se govori. Jesmo li mi ikad izlazili kao pobjednici, ili smo mi izlazili kao oni koji su trebali da samo izađu, da ostanu, da prežive. Nekako me sve više okupira ova zamisao da li smo nekad  bilježili uspješne pobjede osim onih nekoliko. Moramo početi, učiti se, da pobjeđujemo. Mi to možemo. Jer pobjeda je za ljude, borce, ….a mi smo borci…borci za slobodu, borci za mir, borci za opstanak, borci za druge…. Možemo mi biti i borci za pobjedu. Moramo promjeniti taktiku. Ne smijemo „na male“ igrati, pobjedićemo ako se preustrojimo da igramo „na velike“. Kad smo igrali na velike tada smo nešto i uspjevali,  inače slabo. Ustvari…ono prethodno razmišljanje se potvrđuje i kontam da SMO MI USTVARI POBJEDNICI. Mi imamo pobjednički mentalitet, samo što su nas skontali i žele nas povući na mali teren, na kanton, na entitet… na etnos. Ali mi smo svjetski igrači i dokazali smo pobjede….. 

Mi smo pobjednici u toleranciji, mi smo pobjednici u strpljenju, mi smo pobjednici u opraštanju, mi smo zaista pobjednici…. Stvoreni smo kao pobjednici i mi ćemo uvijek na novo pobjeđivati. Naša pobjeda će trajati SVE DOK MI TO BUDEMO ŽELJELI.