Početna stranica

  Uz pomoć ovoga sistema vozač i putnici neće na svojim leđima osjećati svaku neravninu na putu, dok će sistem pružiti potrebnu krutost u momentu kada je potrebna, kao naprimjer u zavojima.

Prvi način rada jednog ovakvog sistema je hidrodinamički, gdje se pomjeranje točka po vertikali vrši hidrauličkim mehanizmom.

Potreban fluid pod pritiskom dobija zahvaljujući neprestanom radu jedne ili više hidrauličkih pumpi. Zadatak hidraulike je postizanje određene sile kojom se točak pomjera po vertikali, dok se za upravljanje istom koriste elektronski kontrolisani ventili.

 

aktivno ogibljenje 

Alternativa ovom rješenju jeste sistem sa drugim i drugačijim principom rada, gdje se sila stvara elektromagnetima, a upravljanje se opet vrši elektronikom. Elektronika sada reguliše parametre električne struje i aktivnosti namotaja u elektromagnetima ili elektromagnetu.

O kojem god sistemu da se radi tu su senzori koji služe za slanje informacije o trenutnom položaju svakog pojedinog točka i o sili koja djeluje na njega.
Neki sistemi čak koriste i senzore, možda je pametnije i ispravnije reći – sisteme, koji imaju zadatak da posmatraju put neposredno ispred vozila sa svim svojim neravninama, što utiče da cjelokupan sistem efikasnije prilagođava točak uslovima puta po kojem se kreće.

Tu su još i senzori zakretanja točkova, senzor brzine i senozori ubrzanja. Inače u fizici se i povećavanje brzine i smanjenje brzine (kočenje) naziva ubrzavanje, pozitivno ili negativno.
Elektronika, ili kako se to u ovom slučaju kvalitetnije naziva: računar, koristeći jako komplikovane algoritme, neprestano obrađuje informacije koje u sistem dolaze iz svih senzora, a rezultat je podešavanje visine svakog pojedinog točka.
Ne treba zaboraviti opruge koje samo prividno nisu potrebne kod ovakvih sistema.
One su, ipak, tu i služe za slučaj kvara sistema, da točak ima kakav-takav ovjes koji će ga održati dok dođe do do servisa, ali i da olakšaju sistemu nošenje tereta cijelog vozila.
Ovo drugo znači da su sile koje nose težinu automobila raspodijeljene u nekom omjeru između opruga i hidrauličke sile (odnosno sile elektromagnetizma, zavisno od principa na kojem je sistem zasnovan).
Vozač koji upravlja vozilom sa ovakvim sistemom, u odnosu na onoga koji upravlja vozilom sa nekim od klasičnijih sistema ovjesa, vozi se udobnije, ali i sigurnije i, vjerovatno, nešto većom prosječnom brzinom.

Aktivni sistem ogibljenja je najjednostavnije rečeno sistem koji upravlja kretanjem točka po vertikalnoj osi (narodski kazano: po vertikali) i tako ga prilagođava uslovima vožnje i stanju puta. Kad je mjesto hidrauličnog ulja odnosno tekućine u opružnom sistemu samo komprimirani (stisnuti) zrak, ogibljenje je zračno. Budući da se vrlo dobro prilagođava karakteristikama vozila, primjenjuje se prije svega u autobusima. U načelu je jednostavno: gumeni su opružni jastuci (baloni) uvijek pod određenim zračnim tlakom, koji odgovara trenutnom opterećenju vozila. Ako se zbog većeg opterećenja vozila zračni baloni previše stisnu, pumpa se pobrine za dizanje zračnog tlaka, tako da opružni baloni opet dođu u normalan hod.

Regulatori visine istodobno osiguravaju da u opružnim balonima pojedinih kotača bude onaj tlak koji odgovara opterećenju; tako karoserija ostaje u vodoravnom položaju.

Prednosti su automatskog podešavanja razmaka karoserije od tla vidljive: vozilo se pod opterećenjem ne spusti toliko da bi se moglo oštetiti zbog premalog razmaka od tla, i automobil ima dobre vozne osobine, koje ne ovise o opterećenju vozila, i u vozilo se mogu ugraditi mekše opruge.

U hodropneumatski su ogibljenju vozilu, bez obzira na njegovo opterećenje a zahvaljujući podešavanju visine, uvijek na raspolaganju puni progibi opruga, a s tim i ugodna vožnja.

Budući da se podešavanjem visine osigurava i stalni vodoravni položaj karoserije, nije potrebno mijenjati podešenost farova zbog opterećenosti prtljažnika. Naime, kod automobila s uobičajenim ogibljenjem događa se da se pri velikom opterećenju stražnji kraj toliko spusti da farovi svijetle previsoko i zablještavaju vozače koji dolaze u susret. Uređaj za podešavanje visine ima jedan ili više senzora opterećenosti, koji djeluju na odgovarajući ventil za podešavanje, čim se razmak između određenih točaka promijeni bilo zbog opterećenja, bilo zbog giba kotača na neravninama na cestama.

Ventil za podešavanje osigurava odgovarajući protok hidrauličkog ulja u opružni element ili iz njega. Uređaj obično podešava visinu vozila na prednjoj i stražnjoj osovini. Ali ima i uređaja koji podešavaju visinu karoserije samo ventilom na stražnjoj osovini. Budući da se automobil u početku razvijao kao kočija bez konja, kotači su dugo bili pričvršćeni na krutim osovinama.