Početna stranica

Motori s unutrašnjim sagorijevanjem pokreću se električnim motorom.

Prije nego što se motor automobila osposobi da sam radi, mora pripremiti smjesu goriva i zraka – odnosno, ako je dizelski, postići dovoljnu temperaturu u komorama za izgaranje.
Za to je potreban određeni minimalni broj okreta, a to je u benzinskom motoru 40-80 u minuti kad i uređaj za paljenje već radi u pravom ritmu.
Za pokretanje dizelskih motora potrebno je bar dvaput više okreta.
Električni pokretač je s motorom povezan zupčaničkim prijenosom.
Generator izmjenične struje (ili alternator) ima induktivne namote, odnosno namote u kojima se stvara električna energija, na mirujućem prstenu, statoru.
Usred statora se okreće rotorski namot, okružen kandžastim polovima.
Rotor je elektromagnet s jednim uzbudnim namotom, koji se okreće, i čiji krajevi su priključeni na odvojene klizne prstene. Četkice na kliznim prstenima dovode električnu struju rotorskom namotu. Pri tome se stvara magnetsko polje sa sjevernim (N) i južnim (S) polom.
Ako se sada magnetsko polje pomiče (u ovom slučaju okreće) pored induktivnog namota, u namotu se stvori električni napon.
Što je više magneta koji u određenom vremenu prolaze pored ovog namota veći je ostvaren napon. Ako je rotor više puta podijeljen, učinak je jednak, kao da se okreće više magneta.
Među ostalim, prednost alternatora je i u tome što nema kolektora na kojem oduzimanje velikih struja kod dinama uzrokuje probleme s iskrenjem.
Uzbudna je struja koju kod alternatora dovode četkice na klizne prstene rotora tako mala da iskrenje ne uzrokuje teškoće.
Napone električnog generatora mora uvijek biti jednako velik, zbog čega je na njega priključen regulacijski prekidač koji ograničava napon i ublažava predavanje.
Kad toga ne bi bilo, akumulator bi se previše napunio ili pokvario potrošače.
Regulator štiti generator od preopterećenja i takozvanim prekidačem povratne struje sprečava pražnjenje akumulatora preko generatora, kada se on okreće polako.
Za sigurnu vožnju je vrlo važno da uređaji za osvjetljavanje budu pravilno izrađeni i ugrađeni.
Da bi automobil mogao osvjetljavati cestu na većoj ili manjoj razdaljini, ima dugi i kratki svjetlosni snop. Vozač smije uključiti duga svjetla samo kada njima neće zablještavati druge vozače i sudionike u prometu, koji mu dolaze u susret ili voze u istom smjeru.
Kad uključi duga svjetla, cijelom površinom reflektora isijava svjetlosni snop na cestu, a kad uključi oborena svjetla, onda su svjetlosne zrake usmjerene koso prema dolje.
To se postiže zaslonom u žarulji, koji usmjerava zrake na gornji dio reflektora, a od tamo se odbijaju prema dolje i izlaze kroz rasipno staklo fara.
Dugo i oboreno svjetlo su najčešće u sklopu jednog fara, jedne funkcionalne jedinice i to tako da je u faru dvonitna (biluks) žarulja.